Pri kraju jednoga savjetovanja o molitvi rekao mi je neki poslovni čovjek: „...Ja i tijekom dana dosta razgovaram s Bogom, ali to nitko ne zna. Zahvaljujem mu za znakove njegove dobrote i za ljude što ih susrećem. Kad moram donijeti važne odluke, tada se zaista mnogo molim.“ A zatim me je upitao: „Je li to dovoljno? Što Vi mislite?“ Mogao sam samo reći: „Veličanstveno!“...

Sve pozitivno što je rekao i kako je to rekao bilo je izvanredno. Čak bih rekao da je on više čovjek molitve nego neki od nas kojima su svakodnevne molitve čista rutina. Sve više dolazim do spoznaje da naše uobičajene molitve nisu stvarno duboke, te kao takve ne mogu biti uslišane, dokle god ne budemo spontano razgovarali s Bogom tijekom obavljanja naših svakodnevnih obveza, ili dokle god ne budemo stvari promatrali u najjasnijem svjetlu što nam ga poklanja Bog.
Mark Gibbard

„Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete“. (Mt 6,7)
Ovaj prethodni dijalog možemo veoma lako povezati s navedenim Kristovim riječima iz Evanđelja. Isus nas poziva na molitvu srcem da istinski osjećamo Božju prisutnost i živimo riječi molitve. Jedna riječ iz srca – hvala, može imati veći značaj od sat vremena neprestane molitve,a da nismo svjesni što izgovaramo. Molitva Očenaša je istinski razgovor s Bogom, komunikacija, dijalog s Gospodinom. Učinimo da nam Očenaš postane svakodnevni razgovor da spoznamo koliko nam otvaranje srca i duše omogućuje mir u Božjoj prisutnosti.

Filipa Lončar

Twitter