Neki je seljak svakoga dana donosio u selo vodu s izvora. Dva velika vrča natovario bi na magarca i hodao uza nj.
Jedan vrč bijaše star i napukao, pa je putem voda curila.

Drugi bijaše nov, savršen, nikada ni kapi vode nije izgubio.
Stari se napukli vrč osjećao poniženim i beskorisnim, tim više što je novi vrč koristio svaku priliku da se pohvali: „Ja nikad ne prolijem ni kaplju vode!“
Jednoga se jutra stari vrč potuži gospodaru: „Svjestan sam svojih pukotina. Izgubiš mnogo vremena, novaca i truda, a meni na povratku iscuri velika količina izvorske vode. Oprosti mi te slabosti.“

Sutradan su opet pošli na izvor. Gospodar će napuklomu vrču: „Pogledaj svoju stranu puta.“ „Prekrasna je, sva u cvijeću.“
„Zahvaljujući tebi“, reče gospodar. „Kupio sam paketić raznoga cvjetnog sjemenja i posijao ga uz put, a ti si ga, i ne znajući, zalijevao iz svojih pukotina.“
Bruno Ferrero

Svi smo puni rana i pukotina, no Bog može od tih nesavršenosti načiniti prave divote.

Twitter