Tri žene uputile su se na zdenac po vodu. Kraj zdenca, na kamenoj klupi, sjedio je starac koji ih je šuteći promatrao i slušao njihove razgovore. Žene su hvalile svoje vrijedne sinove.
„Moj sin je tako brz i vješt da mu nema ravna“, reče prva.
„Moj sin“, nastavi druga, „pjeva kao slavuj, mislim da nitko na svijetu nema tako divan glas.“

„A što ti kažeš za svoga sina?“ upitaše treću, koja nije rekla ništa.
„Ne znam što bih vam rekla o svom sinu“, reče žena. „Dobar je dečko kao toliki drugi. Ne zna on ništa posebno...“
Kad su napunile vrčeve, sve tri žene se vrate kući. Starac ih je pratio dobar komad puta. Vrčevi su bili puni i ruke su im brzo otežale.
Zaustavile su se da na trenutak odmore, jer su ih boljela ramena.

Njima ususret dolazila su trojica mladića. Prvi načini pravu predstavu: hodao je na rukama, nogama pravio krugove u zraku, a na kraju je sve završio s nekoliko uzastopnih vratolomnih kolutova unazad.
Žene su ga promatrale bez daha: „Što li sve umije taj mladić!“
Sin druge žene zapjevao je divnu pjesmu, kristalno jasnim glasom poput slavujeva pjeva.
Žene su ga slušale ganute do suza. „To je pravi anđeo!“ reče jedna.
Treći mladić potrča prema majci, uze od nje teški vrč s vodom i ponese ga, dok je ona ponosno hodala pored njega.
Žene se najzad obratiše starcu: „Što, nakon svega, misliš o našim sinovima?“
„Sinovima?“ uzviknu začuđeni starac: „Ja sam vidio samo jednoga!“

Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati (Matej 7,16)

Bruno Ferrero

Twitter