Kao što je korizma vrijeme priprave za najveći kršćanski blagdan Uskrs, tako se kroz stoljeća formiralo i vrijeme koje će prethoditi proslavi rođenja Gospodnjega – Božiću.

Prvi spomen intenzivnije duhovne priprave za Božić nalazimo početkom V. stoljeća u Siriji a ona se sastojala u spomenu velikih svetačkih likova Blažene Djevice Marije i Isusovog preteče i posljednjeg proroka, sv. Ivana Krstitelja. U rimskoj liturgiji povijest formiranja došašća u obliku liturgijskog vremena kakvog danas poznajemo (četiri nedjelje) završava grgurovskom reformom, a sve do danas ima dvojako značenje: pripravu za drugi Kristov dolazak i pripravu za Božić. Prva, eshatološka dimenzija došašća naglašena je u liturgijskim čitanjima u razdoblju od prve nedjelje došašća do 16. prosinca, a priprava za godišnju proslavu rođenja Gospodnjega u razdoblju od 17. do 24. prosinca. Tako Novorođeni Gospodin postaje novozavjetno ispunjenje starozavjetnih obećanja, Otkupitelj, Mesija, kojega su proroci kroz stoljeća iščekivali i naviještali.

Isus Krist se odijeva ljudskim ruhom i postaje sličan svom stvorenju u svemu osim u grijehu. U božićnoj drami neprihvaćanja, siromaštva i nesigurnosti Bog objavljuje svoju ljubav malenima. Stoga, neka nam svima bude blagoslovljen naš svakodnevni adventski hod kako bismo što dublje zakoračili u otajstvo Božje ljubavi koja se prigiba pred svakim čovjekom i govori: „Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim“ (Iz 43, 4). Jer kako reče srednjovjekovni mistik Angelus Silesius: „Mogao se Krist tisuću puta roditi u Galileji, ali ako se nije rodio u meni, uzalud je!” Uistinu, ne tražimo Krista u jaslicama i lampicama oko sebe, nego u vlastitom srcu koje Mu je bilo toliko vrijedno da se radi njega utjelovio, rodio i uskrsnućem mu darovao vječni život.

Neka nas na tom hodu prati zagovor Blažene Djevice Marije, žene čije je izgovoreno „Da“ zaručilo Nebo i Zemlju.

s. M. Izabela Đaković, MVZ

Twitter