Apostolsko pismo Rosarium Virginis Mariae - Krunica Djevice Marije pape Ivana Pavla II., iz 2002. godine, naglašava jednostavnost i dubinu molitve krunice. Ona se uklapa u duhovni put kršćanstva koje nije ništa izgubilo od svježine svojih početaka i koje osjeća da »glasno dozove« Krista kao Gospodina i Spasitelja kao cilj ljudske povijesti, točku prema kojoj smjeraju želje povijesti i civilizacije. Papa veli da krunica u sebi sadrži dubinu nutarnje evanđeoske poruke. S njom vjernici idu u školu Marijinu, koja je model kontemplacije. Krunica je „sažetak evanđelja“. Osim toga papa spominje i tradicionalno pomagalo za moljenje krunice. Zrnca krunice su usmjerena prema križu, koji otvara i zatvara sam tijek molitve. Sve od križa polazi, njemu teži i po njemu, u Duhu Svetomu, dolazi Ocu.

Nekako, u pastoralnoj praksi, se na svetkovinu pedesetnice gleda isključivo kao zaseban blagdan ustanovljen u čast 3. božanskoj osobi, Duhu Svetomu. Ova se svetkovina svela na samo povijesnu činjenicu koja se toga dana dogodila. Za potpunije i pravilnije shvaćanje ovog blagdana moramo promatrati cjelokupnu liturgiju toga dana. Poveznice između Kristova vazmenog djela i Pedesetnice, u pastoralnoj praksi, sve više nam nestaju, zaboravljamo ih, dok nam liturgijski tekstovi predslovlja upravo govore suprotno.

Zašto djeca vole bajke? Jer na kraju sve se lijepo svrši. A uz to još su i kratke.
I mi odrasli volimo sretan završetak. I klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom je poput bajke – kratko i slatko. Samo što na klanjanju nismo mi prinčevi, premda nekad u stvarnom životu to zaželimo biti.
Jedan je Princ i u Njega neprestano gledamo.

Dokument Mulieris dignitatem (Dostojanstvo žene) izdao je također Ivan Pavao II. 1988. godine. U tom apostolskom pismu papa povezuje Pavlovo oslovljavanje Marije „ženom“ (Gal 4,4) s riječima iz Knjige Postanka („Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.“). Najavljena žena se u punini vremena pojavila i to u središtu spasenjskog događaja.

Mnogo je stvari koji utječu na kvalitetu filma. Ali ono što se u današnje vrijeme zanemaruje jest pouka koju film nosi. Nažalost, iz nekih filmova nema puno pouka koje možemo izvući, a još je manje onih filmova, koji u cjelovitosti, prenose kršćanske poruke. Što je još gore neki filmovi obezvređuju kršćanske vrijednosti – ljubav, istinu, iskrenost, odnose u braku – i promoviraju svoje – moć, novac, osvetu, mržnju, ateizam, pobačaj, genetički inženjering, eutanaziju, seksualnost.

Poslije II. vatikanskog sabora izašli su još neki dokumenti o Blaženoj Djevici Mariji. Neki od tih dokumenata su Marialis cultus (1974.), Redemptoris mater (1987.), Mulieris dignitatem (1988.) i Rosarium Virginis Mariae (2002.).
Encikliku Redemptoris mater (Otkupiteljeva majka) izdao je Ivan Pavao II. proglasivši tu godinu marijanskom. Naslov ove enciklike je iz drevne marijanske antifone koja se pjevala u adventsko vrijeme – Blaga Majko Otkupitelja.

Unutar dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen gentium (VII. poglavlje br. 52-69), II. vatikasnkog sabora, se najopširije govori o Blaženoj Djevici Mariji. Nekoliko je bilo nacrta za govor o Mariji, ali se ipak većina složila da se treba govoriti o Mariji unutar dokumenta o Crkvi.

Novi zavjet ne govori o posljednjim danima Isusove majke. Zato o Marijinu kraju života uglavnom saznajemo kroz vizije pojedinih kršćanskih mistika. Kršćani nisu dužni vjerovati u privatne objave (za razliku od službeno proglašenih. Jedna od naših mističara jest i blažena Anna Katharina Emmerich. čije su vizije objavljene u knjizi „Život Blažene Djevice Marije“.

Autor Djela apostolskih nas izvještava kako se nadomješta mjesto Judino. Iz biblijske egzegeze saznajemo kako je u narodu poznatiji bio Barsaba. I tadašnja zajednica je priželjkivala njega na mjesto Jude. I po tko zna koji put Božji planovi nisu ni slični našima. Za razliku od nas tadašnja zajednica prihvaća Božji izbor, ne pita Boga: Zašto ne misli kao što i oni misle? Osim toga prije svake važne odluke prethodi molitva.

Bogorodica (grčki Theotokis), kao pojam, javlja se na Istoku. Tim terminom nam Crkva pokazuje najveću njenu odliku, njezino bogomajčinstvo.