I dok vječna tama i oblačni nebeski svod svojim dugim prstima povijaju ljudska leđa i zamagljuju nam vid i dok srca koja su zajedno nekad kucala sada poriču negdašnju bliskost i dok suze rose crvavo tlo sve većim ovosvjetovnim tegobama, nada naša, u Tebe, Kriste, ne umire.

Poput golubice što mekim krilima zamahuje u brzom ritmu, svejednako noseći u kljunu grančicu s višestoljetnog stabla maslina, Ti obasjavaš naše nebo, podižeš naše ucviljene poglede i oči nam ispunjavaš ponovno rođenim mirom. Fina, naizgled meka i krhka ptičica, spremna pokleknuti pred prvom prijetnjom i pristati na kavez oko srca i lanac oko članka, uzdigla se najviše. Pretrpjela najstrašnije te postala vjera najveća. Čak i kad su, unezvjereni od dugog čekanja, pognuli glavu i izgubili skoro svaku nadu u skorašnji ponovni boravak na kopnu, Ti si bio ona golubica, bijela, s tek kapljicom svijetlosive. Ona golubica što prhnula je u nebeske visine. Bez straha izletjela pod oblake i vratila se, čvrsto u kljunu stežući zelenu slamku spasa, stapku mira, grančicu konačnog oprosta grešnom ljudskom rodu. Vratila se nama, nama koji smo zatrli vjeru i okaljali ime Tvoje. I mišlju i rječju i djelima.

Dok hodimo ovom tihom dugom ulicom i gubimo pogled u nesamjerljivoj magli, Ti si ta ptica, taj duh koji perjem tare naše suze. Kljunom nam pomiče zamršenu kosu i uništava koprenu koja leži nam na kapcima. Ta ptica koja spremna je poletjeti nisko, niže od orlova, tih čudljivih agresivnih sunarodnjaka kojima se često zaslijepljeni klanjamo. Da... spremna poletjeti i biti samo jedan lepetavi zamah od sigurnog pada. No onda se u zadnji tren uzdići toliko visoko, više od zvijezda i sunca, više od ljubavi i nadanja. Onamo kamo doista pripadaš.

I obećavam, suze mi neće orositi obraze kad smatram da ne mogu dalje. Neću pokleknuti na samu pomisao da nema svrhe živjeti. Neću svoje jade u tuđe glave prelijevati jer se sama s njima ne mogu nositi. Neću tražiti još jedan groš ako su mi dva već u džepu. Neću nemarno odgurnuti blagodat života koju sam kao najveću nagradu imala priliku primiti. Neću izgubiti nadu, jer Kriste, Ti si moja nada.

Nećemo drvljem i kamenjem bližnje obasipati. Nećemo se na račun razlike u boji kože dijeliti. Nećemo zbog zemlje i različitih imena za istu svetost jedni na druge oštricom krenuti. Ne, nećemo to učiniti. Pružit ćemo ruke jedni drugima i istim prstom među oblacima promrsiti, IN PACE, u miru.

Tada će nebom proletjeti golubica našeg spasa. Široko razmaknuti perje krila svojih. A mi ćemo zapjevati. Zapjevat ćemo sabranim jezicima, polagano i svečano, u isto vrijeme usne otvarajući i izgovarajući: KRIST, NADA NAŠA.

Antonija Jerkić

Pobjednički rad natječaja za najbolji literarni rad na temu gesla jubilarnog 10. Susreta hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru - "Krist, nada naša"

Twitter