Zemlju je zadesila velika suša.

Trava je najprije požutjela, a onda i uvela. Osušilo se grmlje i nježnije drveće. Odavno nije palo ni kapi kiše, a i jutra su bila bez rose i osvježenja.

Uginulo je mnoštvo malih i velikih životinja. Rijetki su smogli snage da umaknu iz pustinje koja je sve gutala. Suša je iz dana u dan postajala sve opasnijom. Počelo se sušiti lišće čak i jakim i starim stablima, čiji korijeni sezahu duboko u zemlju. Svi su izvori i zdenci presušili. Na životu je ostao samo jedan cvjetić jer mu je obližnji izvor davao poneku kap vode. Ali i taj izvor je očajavao: „Sve se sasušilo, sve umire. Što ja mogu učiniti s ove dvije kapi?“

U blizini je bilo veliko i jako stablo, čulo je kako se izvor tuži te je prije nego se i ono osušilo reklo: „Od tebe nitko ne traži da natopiš cijelu pustinju, tvoja je zadaća da na životu održiš ovaj cvjetić. Ništa više.“

Svi smo mi odgovorni za neki cvjetić, ali to zaboravljamo jadajući se zbog svega što ne uspijevamo učiniti.

Bruno Ferrero

Twitter