Promicanje kršćanskog poziva, poziv na Nebo i svetost zauzima važno mjesto u pastoralnom djelovanju Kristove Crkve. Polazeći od toga da je temeljni životni poziv svakog kršćanina odgovoriti na Božju ljubav u ljubavi prema Bogu i braći ljudima, prvi je cilj promicanja kršćanskog poziva djelovati na području evangelizacije i duhovne formacije mladih. Uz taj opći i temeljni poziv, Bog svakom kršćaninu upućuje i jedan konkretni poziv na nasljedovanje Isusa Krista u njegovom Tijelu, u djelu na korist zajednice.

Sveci su najbolji primjer mnogovrsnih poziva koji postoje u Crkvi i njihovi nam životi svjedoče kako se opći poziv na svetost živi na konkretan način u obiteljskom, svećeničkom, redovničkom, posvećenom laičkom životu, ali i u životu mlade osobe, u njegovoj svakodnevici. U pastoralnoj praksi ponekad se dobiva dojam da se Crkva i mladi ne razumiju najbolje, da hodaju u dva različita smjera koji su temeljeni na različitim vrijednostima, no to nije tako. Crkva mlade smatra svojim pastoralnim prioritetom te je tu brigu iskazivala na različite načine: kroz dokumente, konkretne geste i druge odgojno-pastoralne projekte. Ivan Pavao II. u dokumentu Christifideles laici govori o razlozima osobite crkvene pozornosti prema mladima te ističe: „U mladima Crkva čita svoj hod prema budućnosti.“ Također ističe da su mladi aktivni nosioci evangelizacije i začetnici društveno-crkvene obnove (Mandarić, 2009). 

Na mlade se danas gleda kao na važne članove crkvene zajednice i od njih se zahtjeva posebna odgovornost, Crkva računa na apostolat mladih. Oni bi trebali biti prvi i izravni apostoli drugim mladima, nosioci radosne poruke od srca do srca poštujući zakonitosti vremena i sredine u kojoj se nalaze. Poštujući takva načela, crkvene institucije pokušavaju svakodnevno kreirati i provoditi projekte u kojima su mladi aktivni nosioci samih aktivnosti te tako postaju evangelizatori, s jakim vrijednosnim utemeljenjem i konačnom svrhom.

Jedna od aktivnosti koja objedinjuje sve navedene zahtjeve i potrebe Crkve je animatorstvo. Prvi pokušaj teorijske postavke i praktičnog usmjerenja sadržan je u Dosjeu Društva Kćeri Marije Pomoćnice (1982.) te u dokumentu Salezijanski prijedlog udruživanja – Sinteza jednog iskustva i hoda (1985.). U njima je sakupljena praksa koja se razvijala u različitim kontekstima, a svodi se na zaključak: skupine i pokrete koji nastaju u Crkvi, osim maksimalne otvorenosti i odgojnog značenja, obilježava oblik odnosa, način izrade sadržaja i stil praćenja koji se izražavaju riječju animiranje (Maioli, Vechi, 1999).

No, animiranje ima konkretan osobni oblik, to je: animator. Animator je onaj koji se osjeća korisnim članom svoje zajednice i odlučuje se za aktivno participiranje na pastoralnom životu Crkve, on u njoj želi rasti nastojeći ujedno pomoći zajednici da i ona raste i unapređuje svoj apostolat.

Svijest o poslanju koje animator želi izvršiti temeljna je pokretačka snaga cjelokupnog njegovog pastoralnog angažmana. Da bi netko zaista mogao autentično svjedočiti svoju vjeru i u drugima je buditi potrebno mu je trajno obraćenje i pročišćavanje vlastite motivacije (Mandarić, 2009). Izbor animatorske službe jedan je od odgovora na poziv i specifično služenje koje Gospodin stavlja pred pojedinca u odnosu na njegovu povijest i stvarnost u kojoj živi. To je ponovni odgovor na Božji poziv kojim se odlučujemo služiti u zajednici darujući svoje talente, vrijeme… cijelog sebe za spas duša.

Antonio Topalović 

Twitter