Iako je peta volonterska akcija 72 sata bez kompromisa iz nas, veliki dio volontera koji je sudjelovao na akciji svaki dan nam pošalju svoja iskustva. Svoje iskustvo s nama je podijelila i Ismira Mašić, vrijedna volonterka čije iskustvo prenosimo u cijelosti: 

21. je stoljeće, 2018. godina, vrijeme velikog čovjeka. Vrijeme u kojem čovjek živi jako brzim tempom, trči i ne osvrće se, nikako ili rijetko. Vrijeme u kojem čovjek automatizira stvari, ljude i život, a zaboravlja na sve one druge koji su tu i koji pogledima cvile za komadićem čokolade.

72 sata bez kompromisa, volonterska akcija u organizaciji Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II.  na kojoj sam imala priliku volontirati protekle sedmice, podsjetila me je na osnovne odlike koje čovjeka čine čovjekom, te razdrmala svijest o osnovnim dužnostima čovjeka kao ljudskog bića. Podsjetila me je na drugoga koji se tramvajem vozi sa mnom, a koji možda nije jeo ili spavao danima, onoga kome je pomoć itekako potrebna. Podsjetila me je na ljubav, na suosjećajnost i solidarnost, na nesebičnost i na milost, na beskompromis i na spremnost.

Prvoga dana volontiranja imala sam priliku spremati, a potom i dijeliti hranu izbjeglicima koje se nalaze u Sarajevu, što je na mene ostavilo snažan dojam. Tri stotine gladnih, izmučenih i smrznutih ljudi koji sjede po parkovima, stepenicama, betonima i čekaju na jedan tanjir hrane i šnitu hljeba. Prizor koji ću dugo pamtiti jeste onaj trenutak kada migranti ugledaju svoju dnevnu opskrbu. To je trenutak u kojem i djeca i starci, svi isti i svi jednaki, brzo trče u redove i poput prvačića izgubljenim i blijedim pogledima čekaju na svoju porciju.

21. je vijek, godina 2018., vrijeme velikog čovjeka, a čovjek je tu ispred mene, čovjek od sedam godina drži svoj tanjir i slabašno mi se zahvaljuje na kutljači graha... a svijet svjetla..a negdje je mrak i negdje je hladno.
Posljedni dan volontiranja probudila sam se sa rečenicom da, možemo uspjeti, i da vjerujem da možemo uspjeti. Volonterska akcija 72 sata bez kompromisa je završena, ali snažna poruka koju nosi nastavlja gorjeti u srcima svih volontera koji su se se nesebično okrenuli drugome i dali svoj doprinos u stvaranju boljeg i lakšeg danas, ali također probudili nadu i za bolje i lakše sutra. Nastavlja gorjeti i u srcima onih koji su osjetili pulsiranje i namjeru ove akcije i dali svoj doprinos.

Da, možemo uspjeti ako svi mi, svaki dan, izdvojimo malo slobodnog vremena, ako se svi mi, svaki dan, okrenemo drugome i ako nastavimo koračati isti koracima kojima smo koračali tokom 72 sata. Da, možemo utišati crijeva i ugrijati prste koje tek trebaju učiti štampana slova, ili kako se igra žmurke. Da, možemo pomoći drugome da izgura dan, dok svijet svjetla. Možemo uspjeti ako pokušamo, ako nastavimo i ako ne odustanemo jedni od drugih. Možemo uspjeti, možemo obojiti svijet svjetlijim bojama, ako svi budemo živjeli samo jedan od 72 sata .

Mrva po mrva pogača…

Twitter