Zvao se Jan Frans. „Ja sam najsretniji čovjek dvadesetoga stoljeća, napisao je nakon svoga svećeničkog ređenja. Kao čovjek i svećenik Jan je bio privlačna pojava. Srdačan, drag, duhovit, šaljivčina, osvajao je srca ljudi za tren. Imao je 42 godine. Kad je sedam godina ranije zasigurno znao da je neizlječivo bolestan, osuđen na smrt, razmišljao je vedro:

„Ta ja sam se u svome životu puno zabavljao.

Znaš kako se osjećam?
Kao netko to je sve spremio za veliko putovanje, samo još cipele neće unutra“.

Često smo razgovarali o smrti. Čitao je knjiga i knjiga o tome. Kad bi vidio kako se ljudi uzrujavaju i iscrpljuju, počeo bi se koji put potiho smijati: „Pogledaj, koliko uokolo jure, a samo časak kasnije ležat će mrtvi“, reče zatim. „Mnoge stvari ja jednostavno ne mogu uzeti ozbiljno, a za druge se upropastiti“.
Graditi kuću na ovome svijetu iluzorno je.
A jednoga dana reče i ovo:
„Jedino stvari, s kojima možeš umrijeti, vrijedne su da s njima živiš. A nema ih mnogo“.

Za njega su to bili Bog i prijateljstvo.
„Za mlada čovjeka sreća je u sanjama, koje jednom trebaju postati stvarnost. Za odrasloga je tada pravo otkriće da je zaista sretan, ali ne zato što mu se sanje ostvaruju, nego zato jer postoji prijateljstvo“.
„U dane kad se osjećam strašno bijedno, kad se pitam, kad se pitam čemu uopće ovaj život, ne mogu moliti časoslov niti pjevati s psalmistom: Kliče moje srce u Gospodinu...
Tada sve samo skratim i kažem:
Bože, evo Ti moga jadnoga dana. Ako s time možeš učiniti štogod dobro, ti ćeš to zacijelo za nešto uporabiti“.

Phil Bosmans

Twitter