Na nasipu se sretosmo, slikar Mirko i ja. Bio je potišten. Pokušah ga podići na razinu duha. Rekoh mu: “Vjeruj mi, bit će dobro”. Sad se pitam, jesam li mu to smio reći, je li me razumio?
Potekoh iz ruke Očeve i naći ću se na kraju u rukama istog Boga. Njemu sam milje, on me sa simpatijom, ozarenih obraza i blistavih očiju gleda, čezne da mu kažem da je dobro što me uputio u svijet i ljudsku povijest. Sva zagonetka života je samo u ovome: da se nađemo – on Stvoritelj, ja stvorenje, on Otac, ja njegovo dijete, on svemoćan, ja nemoćan i potreban njega, on Otkupitelj, ja otkupljen.

“Bolno je biti čovjek”, reče mi Mirko. “Straše te ponori zla, noći su mračne i sablasne, smrt vreba iza svake minute, čežnje su neispunjene, želje nedohvatne, a krivice neuklonjive”. Odgovorih mu: “Ali Očevo svjetlo obasjava noći, Veliki petak otklanja krivice, Uskrsnuće ubija smrt, dobro pobjeđuje nad zlom, a čežnje idu ususret ispunjenju i želje se okreću dohvatljivostima.
Zemlja je most, put do doma, trenutak kušnje i potreba zastanka, da odgonetneš tko si, čiji si, odakle si pošao i kamo ideš.
Lijepo je stoga biti čovjek. Vjeruj mi, sve će biti dobro! Među nas je došao Sin Božji u liku Isusa iz Nazareta. Sačuvaj život i dušu kao ratni plijen iz zemaljskih životnih bitaka. Jednog dana ćemo se sresti u nebu, kod kuće. Tad ću ti se zagledati u oči i upitati: jesam li imao pravo? Vjeruj mi, bit će dobro”.
Mirko se zagleda u mene i laganim koracima krenu kući. Slutio sam da je dobro i da će noćas stvoriti brojne akvarele. On je povjerovao i samo je to važno: bit će dobro. Jer, postoji Bog i to je sudbonosno za svakog čovjeka.

don Tomislav Ivančić

Preuzeto s Bitno.net

Twitter