Ovaj čovjek načelno nije nikada govorio: Ne, jer se bojao da će to ljude razočarati. I još se nešto ušuljalo u njega: stekao je ugled i priznanje, i toga se više nije htio odreći. Stoga je uvijek govorio: Da. I davao što je mogao cijeli dan. On je savršeno obavljao svoj posao – ali jesu li ljudi to željeli?

Živio jednom neki vrlo srdačan čovjek. Sve što je činio, činio je cijelim srcem. Ljudi su ga jako voljeli jer im je puno toga mogao dati. Stoga su ga često molili da dođe k njima i obdari ih svojom riječi i razumijevanjem. Ali, ne samo da je imao veliko i široko srce, nego i puno znanja i vještine. Bio je upućen u metode i tehnike koje su mu bile veoma korisne u radu s ljudima. Uživao je sve veći ugled kod ljudi.
Ali tijekom vremena dogodilo se tom čovjeku nešto što ni sam nije predviđao. Naime, ljudi su toliko dolazili k njemu i od njega nešto tražili da je njegovo srce iz dana u dan postajalo sve manje. Naposljetku je čovjek još samo otvarao ladice da bi ljudima dao ono što su molili.

Ovaj čovjek načelno nije nikada govorio: Ne, jer se bojao da će to ljude razočarati. I još se nešto ušuljalo u njega: stekao je ugled i priznanje, i toga se više nije htio odreći. Stoga je uvijek govorio: Da. I davao što je mogao cijeli dan. On je savršeno obavljao svoj posao – ali jesu li ljudi to željeli?

Noću bi nanovo punio ladice koje je danju praznio, tako da ljudi nikada nisu dobivali dojam da on nema više što dati. Te ladice su uvijek bile pune! Samo ponekad čovjeku bi se nametnulo gorko pitanje: Je li to doista ono što ljudi traže od mene? Gdje je moje srce?

Ljudi mu nisu kazivali da su primali darove bez srca. Ponašali su se kao da su zadovoljni sa svime što im je rekao i učinio. Sa srcem ili bez srca. Najedanput se taj čovjek, koji je savršeno obavljao svoj posao i bio obasut mnogim priznanjima duhovno probudio. Zaronio je u sebe, postao je posve malen, žalostan i počeo plakati: “Ja sam izgubio svoje srce! Žrtvovao sam svoje srce radi vanjskog djelovanja. Htio sam biti velik i nikada ne razočarati ljude s: Ne. Ali sad sam najmanji od svih. Jer ja sam izgubio svoje srce. Gubio sam ga dok sam uvijek iznova punio svoje ladice i dopuštao da ih ispražnjavaju ljudi koji su sve moguće tražili od mene – ne pitajući je li tu čovjek sa srcem koje grije, koje je nježno i koje ljubi.”

Taj veliki čovjek stisnuo se u svoj kut i žalio za izgubljenim srcem.

Razmišljao je o tome gdje ga je izgubio. Dok je plakao, sinulo mu je: nikad nije uzeo vremena da se odmori kako bi se njegovo srce moglo ispuniti stvarnim životom. Zaboravio je slušati svoje vlastito srce i dati mu što je potrebno da bi doista moglo živjeti.

Mladen Herceg

Twitter