U jednom polinezijskom selu živjela dva čovjeka neprestano ratujući jedan protiv drugoga. Za svaku sitnicu oni su se svađali tako da je i jednomu i drugomu život postao nepodnošljiv. Ali ne samo njima, nego i cijelom selu.
Jednoga dana starješine rekoše jednomu od njih: „Nakon toliko pokušaja ostalo je još samo to da pođeš vidjeti Boga.“

„Slažem se, ali kamo?“
„Ništa jednostavnije. Dovoljno je da se popneš na planinu i tamo ćeš vidjeti Boga.“
Nakon nekoliko dana naporna puta, dođe na vrh planine. Bog je bio gore i čekao ga. Čovjek je u nevjerici trljao oči. Bog je imao lice njegova svadljivoga i mrskoga susjeda, u to nije trebalo ni najmanje sumnjati.
Što mu je Bog rekao, nitko ne zna. U svakom slučaju, po povratku u selo on više nije bio isti čovjek. No unatoč svoj njegovoj ljubaznosti i želji da se pomiri sa susjedom, stvari se nisu popravljale. Onaj drugi pronalazio je uvijek nove razloge za svađu.
Starješine tada rekoše: „Bilo bi dobro da i on pođe vidjeti Boga.“
Unatoč mnogo protivljenja, uspjeli su ga uvjeriti, te je i on krenuo na vrh planine.
Kad je stigao, i on je vidio Boga koji je imao lice njegova susjeda...
Od toga dana sve se izmijenilo i u selu je zavladao mir.
„Ne čini sebi nikakva rukotvorena božanstva!“, neprestance ponavlja Biblija, slijedeći Deset zapovijedi što ih je Bog dao na Sinaju. U Izraelu ne bijaše dozvoljeno bilo kakvo predstavljanje Boga, jer bi se to smatralo idolopoklonstvom.
Postoji samo jedna iznimka: čovjek. Zato što je čovjek stvoren na sliku Božju.
Dakle, „želiš li vidjeti Boga, pogledaj svoga brata!“

Bruno Ferrero

Twitter