Zemlju je zadesila velika suša.
Trava je najprije požutjela, a onda i uvela. Osušilo se grmlje i nježnije drveće. Odavno nije palo ni kapi kiše, a i jutra su bila bez rose i osvježenja.
Uginulo je mnoštvo malih i veliki životnija. Rijetki su smogli snage da umaknu iz pustinje koja je sve gutala. Suša je iz dana u dan postajala sve opasnijom. Počelo se sušiti lišće čak i jakim i starim stablima, čiji korjeni sezahu duboko u zemlju. Svi su izvori i zdenci presušili. Na životu je ostao samo jedan cvjetić jer mu je obližnji izvor davao poneku kap vode. Ali i taj izvor je očajavao: „Sve se sasušilo, sve umire. Što ja mogu učiniti s ove dvije kapi?“

U blizini je bilo veliko i jako stablo, čulo je kako se izvor tuži te je prije nego se i ono osušilo reklo: „Od tebe nitko ne traži da natopiš cijelu pustinju, tvoja je zadaća da na životu održiš ovaj cvjetić - ništa više.“

Svi smo mi odgovorni za neki cvjetić, ali to zaboravljamo jadajući se zbog svega što ne uspijevamo učiniti.

Profesor je završio predavanje i postavio uobičajeno pitanje: „Ima li pitanja?“
Jedan student upita: „Profesore, koji je smisao života?“ Neki koji su bili već na izlazu nasmijali su se. Profesor je podulje motrio studenta prosuđujući koliko je ozbiljno bilo njegovo pitanje. Shvatio je da je bilo ozbiljno i rekao: „Odgovorit ću Vam.“
Izvadio je iz džepa novčanik, uzeo komadić stakla veličine obične kovanice i nastavio: „Bio sam dijete za vrijeme rata. Jednoga dana na putu sam ugledao zrcalo zdrobljeno u komadiće. Sačuvao sam najveću krhotinu, to je ova. Počeo sam se njome igrati i iznenada bio zadivljen mogućnošću da uhvatim sunčevu zraku i bacim je u najmračnije kutove u koje sunce nikad ne dopire: u duboke jame, usjekline, skrovišta. Sačuvao sam taj komadić zrcala. Kada sam odrastao, shvatio sam da to nije bila puka dječja igra, nego metafora onoga što se može postići u životu.
Ja sam također komadić zrcala koje ne poznajem u njegovoj cjelovitosti, ali s onim što imam mogu poslati svjetlo – istinu, razumijevanje, spoznaju, dobrotu, nježnost – u najdublja skrovišta ljudskih srca i promijeniti bar nešto u nekome. Možda će drugi ljudi vidjeti i učiniti isto toliko.
Za mene je to smisao života.

Bruno Ferrero

Twitter