Jednog dana dođu sinovi Božji pred Boga. Među njima, na gori zbornoj, su bili neki i od anđela čuvara. Bog ih upita: „Zar ste već gotovi?“ „Evo prošli smo zemljom i obišli je“, odgovore svi u jedan glas. Nato će Bog: „I što predlažete?“

I ovoga su puta čuvari započeli u jedan glas. I ovoga su puta serafini, kerubini, prijestolja, gospodstva, sile, vlasti, vrhovništva i arkanđeli očekivali istovjetan odgovor, ali za razliku od mnogih dosadašnjih zborovanja reakcije su bile veoma različite: od blagog čuđenja do zaprepaštenja pa sve do bojazni, ovisno o korovima anđela, kako se možda opet ne ponavlja kakva urota na Boga. Moglo bi se reći kako je većina odgovora išla u dvije nespojive stvari: od kojih je prva bila za napredak na području osnovnih uvjeta za život dok je tek nekolicina odgovora bila za dodjelu Oscara. Uslijedio je Božji odgovor. Ovoga puta u obliku osmijeha, osmijeha koji nije značio samo odobrenje prijedloga nego i poslanje za prikupljanje nominacija za Oscara. Ali ovoga puta poslanje su osjetili svi korovi anđela, pa čak i oni anđeli čuvari koji su obavljali svoju službu na Zemlji, osim serafina.
Istoga dana dođu sinovi Božji pred Boga. Ovoga puta, na gori zbornoj, se okupi nebrojena četa anđela. I sami anđeli ostadoše zapanjeni brojem koliko ih ima. Bog ih upita: „Zar ste već gotovi?“ „Evo prošli smo zemljom i obišli je“, odgovore svi u jedan glas. Nato će Bog: „I što predlažete?“ Po ustaljenom redu svi su započeli u isto vrijeme, ali nijedan odgovor nije bio potpuno identičan. I one osobe koje su se ponovile i do nekoliko puta razlog njihove nominacije nije se ponavljao zbog istih darova. I sami darovi su svakoga puta bili drugi. Nastao je tajac. Anđeoske zbunjene poglede prekinuo je Božji odgovor opet u obliku osmijeha. Sada je anđelima sve bilo jasno. Daljnja dodjela Oscara protekla je slavljenjem Boga i njegovih darova.

Što bi se dogodilo kada bismo mi dobili Oscara? Već zamišljamo masu ljudi koja, ushićenim osmjesima, stojeći nam odaje počast začinivši to jednim gromoglasnim aplauzom, a sve to poprate i ovosvjetski mediji. A kada se dohvatimo mikrofona prvo što bismo rekli jeste kako smo iznenađeni, kako to nismo očekivali te samim tim nismo spremili ni očekivani govor (naravno, ne iznosimo u javnost baš sve poput toga kako smo ga danima unaprijed spremali). I onda bismo u javnost poslali tako jasnu i srceparajuću poruku (poželjna bi bila neka o jednakosti i ravnopravnosti svih zajednica, a na uštrb jedine od Boga željene zajednice muškarca i žene). Nakon prihvatljivog govora uslijedio bi još gromoglasniji aplauz uz jasno odobravanje, kimanjem glavom i možda kojim dobacivanjem sa strane, a mi bi se divili sebi i svojim sposobnostima što se ovaj govor – u tako kratkom vremenu – iznjedrio iz nas. I onda bismo vjerojatno, cijenjenoj publici, malo zamaglili oči našim Oscarićem te se uputili na prigodno čestitarenje i kuckanje čašica ne mogavši a ne primijetiti kako je, ove večeri, i sam ukus šampanjca slađi nego inače. Ako bi se nas pitalo ovoj noći možda ne bi bilo ni kraja.
Na mladima svijet ostaje? – toliko smo puta čuli ovu narodnu poslovicu, za neke možda bremenitu ili pak opterećenu, dok za neke idealistička ili utopijska stvarnost, ili što za koga već. I prestali smo vjerovati u nju. A zašto? Zato što nam ga drugi oduzimaju, što smo odustali ili nemamo dovoljno ni snage niti sposobnosti dokazati drugačije. A komu i čemu uopće dokazivati drugačije? Niti krademo, niti varamo, nego samo prihvaćamo što je naše. Prihvaćamo što nam pripada, jer nije dovoljno samo imati Božji dar nego je potrebna i njegova izvedba. Pripada nam Oscar. Kad smo već kod Oscara, zar nas ne zbunjuje Božje odobrenje za dodjelom Oscara? Barem On bi trebao imati osjećaj za tolike gladne i žedne u svijetu, kada već mi nemamo. Ali na kraju priče kao da i sami možemo nazrijeti Božji odgovor: Zar nemam, Zar ne činim sve što mogu? Tako svijet ne bi trebao funkcionirati, poučava nas. Sve sposobnosti koje sam vam dao dovoljne su kako bi svi imali osnovne uvjete za život. Dao sam vam i druge sposobnosti s kojima možete graditi napredak svijeta i kvalitetu života u tom svijetu, pa čak i one darove s kojima oplemenjujete dušu i slavite Me. A možda će se u nama pobuditi još jedno pitanje: Možeš li, Bože, bar još samo malo – kad bi barem nestalo onih gladnih? Da, mogao bi i to Bog, ali mogao bi samo kada bismo bili bez slobode. A biti bez slobode znači ne osjećati Boga, a oni koji Ga ne osjete – i ako bi Ga slavili – slavili bi Ga mehanički. Mi smo sposobni za puno više od mehaničkog, jer samo sa slobodom možemo živo slaviti Boga i On se proslavljati u nama. I serafini, koji nisu išli u potragu za nominacijama, proslavljali su Ga svojom inteligencijom, svojim uvidom u mogući ishod same završnice dodjele Oscara. Slično je i s nama. Nije bitno kakvi su i koliko ih imamo, nego kako ih koristimo, tj. proslavljamo li Boga s njima. Ako u konačnici proslavljamo Boga onda sigurno gradimo bolji svijet i život u tom svijetu. A ako ne onda „ovoj noći možda ne bi bilo ni kraja“. Ideal ili utopija?

vlč. Stipica Lešić

Twitter