Ovih dana smo zasigurno osvježili znanje, a možda i nešto naučili, iz biologije. U našim svakidašnjim razgovorima korona virus je postao nezaobilazna tema. Nekima je možda i preko glave slušanja o tom virusu, a nekima nikad dosta. Kako god da bilo, ovdje neće biti riječi o samom korona virusu niti njegovu širenju, nastanku ili prevenciji. Ovo će biti pokušaj metafore „živih virusa“ sa „duhovnim virusima“.

Sam pojam virus potječe od latinske riječi otrov. Otrovi imaju i neka obilježja živih bića poput: umnožavanja, nasljeđivanja, razvijanja i prilagođavanja. Zanimljivo je kako je i „prva pandemija“, spomenuta u Svetom pismu, imala ista ta obilježja. Svaki grijeh je otrov za živa stvorenja upravo zato što su živa stvorenja stvorena u dubokoj vezi s Bogom i za Boga. Samim time grijeh nas udaljuje od te duboke veze s Bogom i za Boga. A o kojoj i kakvoj „pandemiji“ govorimo? Riječ je o događaju koji se zbio izvan kozmičke stvarnosti, ali njegove posljedice su prodrle i u kozmičke stvarnosti. To je svakako pad anđela.

U svakodnevnom životu nitko od nas se ne bavi previše baš ovom temom. Tu i tamo u nekim određenim fazama našega života (pod tko zna kojim uzrokovanim okolnostima) o ovoj temi, i svim što je s njom povezano, malo više razmišljamo. Uglavnom se zadržavamo na samoj problematici postojanja zla u svijetu, kao i na mogućim pitanjima: Zašto Bog dopušta da nevini pate? (Pritom se i ne pitamo jesmo li ispravno formulirali pitanje, tj. jesmo li posložili stvari na pravo mjesto, jer ako su nam netočne postavke ni samo rješenje ne može biti točno.) I to je još jedan dokaz kako mi ljudi ne vidimo dalje izvan svojih okvira te kako smo samo usmjereni na sebe. Ako zlo u našem svijetu ima ovako katastrofalne posljedice, kakve li su tek posljedice bile pri padu anđela. Kako bi što bolje ušli u sam problem, trebamo prije toga pokušati odrediti kada i gdje se zbio pad samih anđela (uz to je povezana i tema samog njihova nastajanja)? Nekoliko je mogućnosti: prije stvaranja svemira, tijekom stvaranja svemira, tijekom stvaranja čovjeka. Isključujemo mogućnost pada anđela nakon stvaranja čovjeka, jer kao što znamo iz Knjige Postanka upravo je sotona potpomogla pad naših praroditelja. Što se tiče mjesta možemo ga ograničiti na dvije mogućnosti: u stvorenom svijetu ili izvan njega. Odmah ću napomenuti kako je i formulacija prošlog mog pitanja ne baš kvalitetna upravo zbog samih sredstava, posebice jezika, s kojima smo duboko uronjeni ali i uvjetovani.

Govoriti pomoću naših kategorija vremena i prostora, i pri tome ih tako i shvaćati kada govorimo o onostranim kategorijama, bilo bi smiješno. Biblija ne spominje njihovo stvaranje, ali ga iščitajemo iz njihove naravi. Njihovo postojanje i služenje Bogu (pa bilo i to da mu služe kao anđeli čuvari) jedno je te isto. Oni su oduvijek u Božjoj prisutnosti. Iz toga je puno vjerojatnije premjestiti pad anđela u onostrane kategorije. Ono što je sigurno jeste kako nije samo jedan anđeo otpao, nego puno više. O tom događaju nas izvještava Knjiga Otkrivenja (I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, ali ne nadvlada.) Osobno mi je jako zanimljiva tema „ratovanja“ anđela. Svi mi možemo stvoriti nekakvu predodžbu ovozemaljskih ratovanja, prošlih pa i budućih, ali nam je puno teže predočiti si rat duhovnih i netjelesnih bića. Još pri tom kada znamo da jedni druge ne mogu ubiti postavlja nam se pitanje smislenosti takve vrste rata. Smislenost takvog rata vidljiva je u zavođenju prvih ljudi: Bit ćete kao bogovi. Još nismo odgovorili na pitanje kako je do tog rata došlo. Sve je krenulo od sotone. Biblija kada o njemu govori koristi se različitim izrazima. Ono što znamo jeste kako je i tog anđela svjetla Bog stvorio.

Ono što Bog stvara ne može da bude loše, nego samo dobro. Osim što je stvoren dobrim, također je obdaren (kao i mi ljudi) darom slobodne volje. I sada dolazimo do ključnog pitanja: Kako se anđeo pretvorio u sotonu? Kako je moglo nastati zlo kada nije ni postojalo? Svakako da je ovo jedan od najvećih misterija, ali to nije razlog da ne pokušamo dati naš nesavršeni i skromni odgovor. Koliko god ovo pitanje izgledalo teško odgovor je tako jednostavan, da jednostavniji ne može biti. Ključ zla nalazi se upravo u daru slobode. Zlo može postojati samo s nekim u odnosu, pod uvjetom da je taj netko obdaren slobodnom voljom. Svakako da onda možemo ići dalje i pitati se: Zašto se onda Bog odlučio na taj dar slobode kada je znao da ga se može pogrešno iskoristiti? Ili, jeli sloboda kao neka vrsta ispita (kušnje) kojom se Bog poslužio kako bi otkrili jesmo li u zajedništvu s Njim ili ne? Jedno je sigurno: U Božjoj zamisli nema ni trunke ičega otrovnoga, zato je bolje promatrati dar slobode kao jedini mogući način pod kojim se možemo odlučiti za zajedništvo s Bogom. U protivnom, što bi Bog imao od nas kada bismo bili bez slobode? Robote, mašine – mogao je i njih stvoriti, čak bi i oni – poput cjelokupne prirode – na sebi svojstven način bili sa svojim Stvoriteljem u nekom odnosu, ali nikada ne bi bili poput anđela i ljudi u svjesnom i slobodnom odnosu. Ako želimo biti s nekim u odnosu koji će biti ispunjen Ljubavlju, onda je taj odnos neostvariv bez slobode.

Sada smo se, koliko-toliko, približili i samom čovjekovu padu, tj. istočnom grijehu te se možda pitamo, a vjerojatno smo se možda i prije pitali: Kako je Bog mogao dopustiti da nas Sotona zavede? Vjerujem kako sada već pretpostavljate kako je i ovo pitanje pogrešno formulirano. Kada umjesto riječi dopustiti stavimo pripustiti, pitanje automatski dobiva drugačiju intonaciju, ali i sam smjer odgovora. A što je trebao Bog učiniti? Uništiti one koji su se odmetnuli od Njega, ili ih staviti u karantenu? Vjerujem kako bi onda broj odmetnutih anđela bilo u puno većim razmjerima nego što se dogodio. Sve da je i to učinio to ne bi bila garancija da otrov ne bi izašao iz čovjekova srca, kao što je anđeo pokrenuo zlo u sebi. To i Isus potvrđuje u Iv 8,44 Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u i istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži. Upravo zato i za istočni grijeh potpunu odgovornost ne snosi samo sotona, nego i sotona i čovjek. To je upravo lijepo oslikano četrijim glagolima u izvještaju o padu: vidje, ubere, pojede, dade. Ovo ukazuje kako prvi grijeh nije bio tek jedan nepromišljeni slučajni događaj, nego svjesni i slobodni proces čovjekov potpomognut sotoninim djelovanjem. Ali puno važnije od toga jeste kako Bog čovjeka ne ostavlja pod prokletstvom grijeha, nego odmah obećaje dolazak ploda koji će zmiji satrti glavu. Upravo se u korizmi i pripremamo za taj spasonosni događaj Isusove muke smrti i uskrsnuća i zato bi možda dobro bilo, za promjenu, malo više razmišljati upravo o tom Božjem obećanju.

Don Stipica Lešić

Twitter