Razlog krivih osuda i odluka nikada nije izvan nas, nego je uvijek u našem srcu gdje se vodi glavna bitka između tišine i buke.

Kad su Isusa nepravedno sudili i osudili, on je šutio. Ta tišina na njegovim usnama nije bila izraz nemoći nego snage; snage koja dolazi iz nutarnje sigurnosti i duševna mira. Osuda je bila jako bučno popraćena vikom i galamom: Raspni ga! (Mk 15,13) Ne možemo a da ne postavimo pitanje gdje su bili svi oni ljudi, na stotine i tisuće onih koje je Isus ozdravio, utješio, nahranio? Gdje su sada da kažu samo jednu riječ u njegovu obranu? Na prvi pogled čini se da ih nije bilo nigdje, da ih je jednostavno nestalo, kao da ne postoje. Međutim, oni su bili prisutni i sigurno su izgovarali riječi obrane, ali se nisu čuli. Bili su šutljiva većina. Oni drugi bili su bučniji i glasniji sa svojim: Raspni ga, raspni! Međutim, glas Božji uvijek je tiši. Voli tišinu. Iako se čini kako je glas buke puno jači i da sigurno pobjeđuje, ipak na kraju pobijedi glas tišine. Jer u njoj Gospodin voli stanovati. (...)

Gospodine, samo me ti možeš osloboditi straha koji stvara buku i galamu u meni. Znam da mi se vala jako potruditi da dođem do tišine u srcu gdje ti vladaš i ljubiš. Oslobodi me od bučnih glasova moje pohlepe da ne donosi ona odluke u mom životu, nego ljubav u kojoj ti prebivaš. Tvoja šutnja pred sucima i Očeva šutnja na Golgoti tako je rječita i tako teška. Šutio si na svome suđenju, ali moje srce zna i vjeruje da Tvoje milosrđe neće šutjeti na mome konačnom sudu pred Tobom. Moje srce sluti da je Tvoje milosrđe veće od svake moje krivice.

Fra Stanko Mabić, Na križnome putu s Franjom Asiškim

Priredila: s. Izabela Marija Đaković

Twitter