Ljubitelji knjige i lijepog govora, učenici trećih razreda Opće-realne gimnazije KŠC-a „Sv. Josip“ Sarajevo u sklopu izborne nastave Hrvatski jezik i književnost u suradnji s profesoricom Emilijom Pavićević odlučili su ove, svima teške dane, obogatiti ponekom lijepom i poticajnom rečenicom. Biti kod kuće odgovornost je svih nas i koliko god to bilo neočekivano, dajemo vam jedan od brojnih načina kako iskoristiti vrijeme na pozitivan način. Njihova pisma su pisma svima nama, promišljanja i topla riječ koju nam šalju...

Jedno pismo istine može mnoštvo toga uraditi. Može puno da otkrije, mnoge svjetove da sruši i još ljepše izgradi. Ipak istina nije za sve ljude već samo za one koji je traže. Uvijek, ali uvijek će sve proći, a samo istina ostati.

Dragi moj, pišem ti ovo pismo čiji je autor moje srce bez ikakvog ustručavanja. Želim reći koliko je zapravo teško biti dio ovog svijeta, koliko je pored svih životnih nedaća teško ne izgubiti pravi put i ostati nasmijan i pribran. Uspijevam nekako, to je istina, ali kada čovjek pokušava živjeti takav život bez imalo obmane samoga sebe i nelaganja sebe u bilo kojem aspektu nije jednostavno. Svašta se oko nas događa iz dana u dan. Ovaj svijet nas itekako iznova i iznova želi naučiti da se sve preko noći može promijeniti. Da se snovi mogu srušiti i izgraditi u trenu. Da ništa nije trajno i da ništa nije konstanta i da to ne može biti. Nemoguće je voditi normalan život bez cilja, a opet teško je i voditi život gdje ti se cilj preko noći sruši zbog neke iznenadne promjene. Moji svjetovi su se više puta rušili, ali nikada nisam dopustila da ostanu takvi. Padni, ustani pa onda opet probaj.

Zapravo kada se sruše i nemaš nekih opcija nego probati opet. Svi smo tu iz nekog razloga, s razlogom nam je dana prilika da živimo pa zašto je onda potratiti. Mnogih teških situacija je bilo, ali nikada nisam posustajala. Tako da mi ni ova novonastala situacija ne može ništa posebno učiniti. Previše je panike i straha oko nas. To je gore od bilo kakve bolesti koja se šeta pored nas. Ulazi u naš um i truje ga gore nego što bi trovala čitav organizam. Nije to ono što je najgore što je najtužnije. Prebrodrit ćemo i to. Sve smo do sad, zar ne? Najgore je ono što živi u nama. Što je ovaj svijet izgubio empatiju i druge osjećaje za društvo. Nije empatija suosjećati s onim ljudima koji proživljavaju nešto što si i ti nekad proživljavao.

Empatija je pokušati staviti sebe u situaciju u kojoj nikada nisi bio i suosjećati s tim osobama. Doduše, nama je svejedno jer ovo društvo nema ni prvi ni drugi oblik empatije. To je ono što nas zapravo ubija, rođeni smo kao jedinke, ali moramo raditi kao skupina. Ne možemo živjeti život i samo misliti kako će nama biti. Jedinka može imati fantastičnu zamisao kao na primjer Nikola Tesla, ali ju nije mogao relazirati potpuno sam. Štoviše stotine i stotine ljudi su bili tu da bi se to realiziralo. Mnoštvo je primjera da sve od nas samih počinje, ali na kraju krajeva da bi se nešto ostvarilo moramo svi biti uključeni. Ova situacija koja je sada prisutna u svačijem životu i nitko je ne može zaobići trebala bi nam biti primjer za život. Cijeni ono što imaš dok je tu. Kada ga ne bude bespotrebno je plakati za lađama koje su otplovile. Čuvajte svoje zdravlje, sebe, druge i sve što vam je važno na ovoj planeti. Priznajem, prečesto nisam ni sama čuvala sve te značajke, ali nadam se da sam se opametila i da hoću u budućnosti.

Nadam se da će ovo pismo pomoći i dati neko značenje nekome. Makar da se netko zapita o svojim postupcima i na vrijeme krene ispravljati ono što se još da ispraviti.

Moja misija ovdje počinje i završava....

Amna Tihić

Twitter