Sanjao sam da imam intervju s Gospodinom.
- A tako, ti bi me htio intervjuirati? - reče Gospodin.

- Ako imaš vremena? - rekoh.

On se nasmiješi: Moje je vrijeme vječnost. Što si me namjeravao pitati?
Što te najviše iznenađuje kod ljudi? - upitah.
Gospod odgovori: To što im je djetinjstvo dosadno. Žure se odrasti, a onda bi htjeli ponovno biti djeca. To što troše zdravlje kako bi stekli novac, a zatim troše novac kako bi vratili zdravlje. To što tjeskobno misle na budućnost pa tako zaborave na sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti. To što žive kao da nikada neće umrijeti, a zatim umiru kao da nikada nisu živjeli.

Gospod uze moju ruku u svoju. Na trenutak ostadosmo u tišini.

Tada upitah: Kao roditelj, koje bi životne pouke htio da tvoja djeca nauče?

Osmjehujući se, Gospod odgovori:

Htio bih da nauče kako nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Jedino što mogu jest sebi dopustiti da budu voljeni. Kako nije najvrjednije ono što imaju, nego tko su. Kako se nije dobro uspoređivati s drugima. Kako nije bogata ona osoba koja najviše ima, nego ona kojoj najmanje treba. Kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se nanesu duboke rane ljubljenoj osobi, a tada su potrebne godine da ih se izliječi. Htio bih da nauče opraštati tako da sami opraštaju. Htio bih da nauče kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali jednostavno ne znaju kako to izreći ili kako pokazati svoje osjećaje. Htio bih da nauče kako dvije osobe mogu promatrati jednu te istu stvar, a vidjeti je različito. Htio bih da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.

I htio bih da nauče da sam ja ovdje - uvijek.

Izvor: kristofori.hr

Twitter