Ljubitelji knjige i lijepog govora, učenici trećih razreda Opće-realne gimnazije KŠC-a „Sv. Josip“ Sarajevo u sklopu izborne nastave Hrvatski jezik i književnost u suradnji s profesoricom Emilijom Pavićević odlučili su ove, svima teške dane, obogatiti ponekom lijepom i poticajnom rečenicom. Biti kod kuće odgovornost je svih nas i koliko god to bilo neočekivano, dajemo vam jedan od brojnih načina kako iskoristiti vrijeme na pozitivan način. Njihova pisma su pisma svima nama, promišljanja i topla riječ koju nam šalju...

Draga osobo/e, pišem ti/vam ovo...
Koga god se ovo tiče, pišem vam ovo pismo u kompletnoj samoći, zatvoren u svojevoljnom zatvoru – domu. Sjedim sam i pokušavam sve svoje misli staviti na ovu digitalnu stranicu, no, ne znam kako to uraditi. Ili je manjak inspiracije, ili čak i manjak misli.

Trenutno se nalazimo u čudnom svijetu, svi zatvoreni u vlastitim sobicama, tu je dovoljno zaliha da nam potraju čak par mjeseci, a ne dva tjedna. Sjedim sad ovdje, i razmišljam – razmišljam kako je nekad bilo lijepo, i stvarno je bilo lijepo. U nepoznatim okolnostima, svi se borimo sami za sebe, i ne gledamo druge. No, dovoljno je o vanrednom stanju svijeta, ne želim pisati o tomu. Iskreno, o čemu pisati? Mogao bih sve svoje emocije prosuti po ovom papiru kao kad prolijem kavu po zadaći koju sam zaboravio uraditi – ali to nije baš zabavno, fokusirati se na poprilično negativne stvari u životu, zar ne? Mislim da bi život bio bolji bez konstantnog stresa, kad nam se čini da nas cijeli svijet želi pomnožiti sa nulom.

Sve nekako ima svoje određeno vrijeme i očekivanja od nas. Kao da smo u nekakvoj matematičkoj formuli, a meni baš ne ide matematika kao predmet – pa nemam dobar primjer neke velike zbunjujuće formule, ali sigurno možete pitati moju razrednicu. C'est la vie, kako bi Francuzi rekli, que sera sera. Trebamo samo preživjeti što god nam se dogodi i nastaviti sa životom. Kako nastaviti s nekom stvari u kojoj više ni ne vidimo smisao? Inspiracija se gubi lako u svijetu zatvorenih vrata i otvorenih prozora.

Tijekom pisanja ovog pisma nekih 100 puta pogledao sam vani, kako bih spazio neko dijete koje se igra košarke na igralištu prekoputa mog stana. Ovo je iskreno patetično, ali moglo bi se čak i reći da...meni nedostaje škola, uz sve nesigurnosti i klaustrofobične osjećaje, na to sam se navikao, biti van svog doma, biti vani, slobodan kao neki golubić na Sebilju – samo gugukati i jesti komadiće kruha koje mi bacaju starci, biti sa mojom dragom golubicom. Kako je predivno biti neka životinja sad, ne imati znanja o ičemu, postojati. Sigurno ni ne znaju zašto svi toliko paničare i kupuju zalihe kao da se pripremaju za zimski san. No, mi nismo medvjedi. Mislim da sam dotakao svaku temu koja postoji na ovom svijetu, iskreno ni ne znam više gdje sam, počeo sam pistati prije sat vremena, i kao da nisam nigdje ni stigao. To vam je ta inspiracija, profesorice, bježi od mene kao da mora odgovarati kemiju u kolovozu.

Zabezeknut, buljim u svoje djelo, kao umjetnik daltonist, i nemam blage što li sam napisao, a kamoli koje su bile moje misli dok sam tipkao ovo pismo. Ušao sam u neki trans dok sam ovo pisao, potaknut vatrenom željom da Vam zaželim sretan rođendan na kraju svoje priče jer smo prošli tjedan trebali ići na čaj, i zbog trenutne situacije, ne možemo. Ali znajte da sam danas popio čaj, samo za Vas.

Ian Skoko

Twitter