Vrijeme priprave za Uskrs, svi ćemo se složiti, ove godine je iznenada poprimilo sasvim novi oblik. Pandemija koronavirusa ostavila nas je zatečene i zatočene među četiri zida vlastitog doma. Iako je ovo bila primarno izolacija radi mogućeg širenja zaraze, ostali smo izolirani i od svakodnevne užurbanosti i uskraćeni trčanja da stavimo križić pored svake izvršene obveze na dnevoj to do listi.

Međutim, odjednom su se otvorile nove perspektive. Otkrili smo koliko toga je ostalo nedovršeno i zanemareno unutar zidova doma. Počeli smo otkrivati bogatstvo koje nismo opažali u trci svakodnevnice. Stoga je ova korizma, nasreću, u mnogim domovima, zasigurno više nego ranije, bila vrijeme za obitelj i istinsku pripravu za Uskrs. A da je tako, potvrđuje nam i priča obitelji Martić iz naselja Kalibunar (općina Travnik), koju je s nama podijelila  Ivona Martić, učenica Katoličkog školskog centra Petar Barbarić u Travniku i animatorica NCM Ivan Pavao II..

Vjerujem da je novonastala situacija za sve nas veliki šok i da se svatko bori na svoj način. Iskreno se nadam da ste svi u toplim domovima, sa svojim najbližim i da ste dobro.
U sljedećih nekoliko redaka, nadam se da ćete zaboraviti informacije koje vas svjesno ili nesvjesno bombardiraju i uroniti u svijet obitelji Martić.
Kao što već rekoh, i za nas je ova situacija, u početku, bila šok. No, u već za par tjedana, naviknuli smo se na malo drugačiji život nego inače. Otkrili smo tko je bolji u remiju, tko se zapravo ljuti u ,,Čovječe, ne ljuti se“, a i kako je kad smo svi zajedno doma od 0 do 24. Ako nas pitate, ova karantena uopće nije loša. Zajedno smo, imamo krov nad glavom i zdravi smo.
Moja mama zna reći kako nam je svima ovo trebalo, da se obitelji zbliže, da pobjegnemo od svakodnevne trke i da shvatimo da je samo obitelj ta koja će uvijek biti tu, pa, evo, i u ovakvim situacijama.
Samo što smo trepnuli, Uskrs je gotovo na vrata pokucao. Vjerujem da smo svi otvorili naša vrata i, pogotovo u ovom Velikom tjednu, krenuli u intenzivne pripreme za nama najveći blagdan. Ove godine će, barem u mojoj obitelji, Uskrs biti obilježen na dosta intimniji i skromniji način.
U silnoj frci oko pripremanja što bolje trpeze, prije bismo se svi pogubili u biti Uskrsa.Ponekad bih se znala zapitati: Gdje je nestala vjera u nama? Za čim to uporno trčimo?
Evo, korizma još traje. Još nije kasno da radimo na nama samim i da pomognemo drugima. U ovoj situaciji, ako vidimo da je nekome prijeko potrebna pomoć, uradimo nešto bolje za zajednicu.
Neka ovaj Uskrs bude svima nama velika poruka i za daljnje koračanje u život. Ta poruka je ZAJEDNIŠTVO. Jer, na koncu svega, to je ono i što nam Bog poručuje - da budemo uz one koje volimo.

Priredila: Marija Puljić

Twitter