Priča o omiljenom poklonu svakoga djeteta koji nije na prodaju…

“Htjeli bismo kupiti nešto što će je usrećiti i onda kada nas nema… Nešto što će je veseliti kad bude sama.”
Mladi bračni par uđe u najbolju trgovinu u gradu. Muž i žena dugo su promatrali šarene igračke poredane na policama, povješane o stropu, u dražesnom neredu na klupama. Bilo je tu lutaka koje se smiju i koje plaču, elektroničkih igara, minijaturnih kuhinja koje spremaju pizze i torte.

Nisu se mogli odlučiti. Priđe im mlada i otmjena prodavačica.

“Vidite”, objašnjavala je žena, “mi imamo malenu djevojčicu, ali oboje smo odsutni po cijeli dan, a često i navečer.”

“Riječ je o djevojčici koja se rijetko smije”, nastavio je čovjek.

“Htjeli bismo joj kupiti nešto što će je usrećiti”, ponovno će žena, “i onda kada nas nema… Nešto što će je veseliti kad bude sama.”

“Žao mi je”, nasmiješi se ljubazno prodavačica. “Mi ne prodajemo roditelje.”

Odlučiti se imati dijete jest zadužiti se kod njega na najveći dug koji ljudski um može zamisliti. Svi mališani dolaze k nama s pozivnicom na život i kažu nam: “Zvao si me, ja sam tu: što ćeš mi dati?” Ovdje započinje svaka odgojna zadaća.

Bruno Ferrero

Izvor: bitno.net

Twitter