O ne – uzviknuo je stariji gospodin nakon što je poremetio gravitaciju malenoj djevojčici čije su oči ugledale ozbiljne oblake jesenskog neba. Starčeva uplašenost urodila je znatiželjnim pitanjem o tome kako se osjeća, dok je njegova nespremnost na ovakve situacije rezultirala ukočenim držanjem štake u zraku.

A Arni, i ne obazrevši se na njegova pitanja, poče tražiti svoje krušne mrvice. Pomalo ljutito kaže majci koja je budnim okom promatrala i štitila je od mogućih nenadanih povreda brzih prolaznika: Opet neću moći nahraniti svoje ptičice. A zlato moje, one će se već nekako snaći baš kao što su i dok ih nisi počela hraniti – onako ponosno ali i s određenom zabrinutošću na svom licu izjavila je njezina majka. Starac bi ih međutim i prekinuo i onako se učtivo ispričao ali mu njegov osjećaje neugode, prekinuti razgovor, nije to dopuštao kao ni procjena ozbiljnosti toga razgovora koju nije mogao odvagnuti s obzirom na to kako nije baš najbolje ni čuo. U međuvremenu oslonac je našao na svojoj dugogodišnjoj prijateljici štaci sve dok mu njena majka nije udijelila topli osmjeh koji je predoznačio njihov rastanak. Ostao je još koji trenutak na istome mjestu gledajući u zagubljene krušne mrvice ispod lišća, po kojim su prolaznici gazili, pokušavajući otkriti njihov smisao koji mu je promaknuo. I taman nekad kad ju je majka dovoljno uvjerila kako će ptice možda jesti i bolju hranu nego što im ju je spremila, Arni je u parku ugledala zadnje atome snage malenog vrabca kojeg je zadesila teška nesreća. Njezina majka već je predosjetila kako bi ovo mogao biti dug dan s mnoštvom pitanja. Malena Arni se dosjetila kako bi možda dobro bilo pozvati i svećenika – sama se ponudila i križ nositi, pa čak je i govor spremila – ali njezina majka je odlučila kako se najbolje za tog vrapca priroda može pobrinuti. To joj je ipak ostalo malo nejasno (kako se to priroda može pobrinuti za nečiju smrt) koliko god se njezina majka trudila objasniti joj. Već sutradan, odlazak u park je bolje prošao – smrtnih slučajeva nije bilo niti je usfalila količina hrane koju su ponijele. Arni se tako božanstveno divila golubovima i vrapcima koji su skoro pa jeli joj iz ruku. Prije polaska svu količinu krušnih mrvica je razbacala po parku, onako samo kako to djeca umiju bacati. Kada su se već prilično udaljili, osvrnula se kako bi još jedanput zadovoljno osmotrila prizor za koji je ona bila zaslužna. Ali na njezino čudo tog prizora nije bilo jer su neke velike crne ptice jele hranu koja im nije bila namijenjena. Što god se tu događalo, Arni je sutra to planirala istražiti. Tako se i dogodilo. Sutradan su joj vrapci i golubovi jeli iz ruke, a onda je isto kao i prije (samo mnogo brže), onako kako to samo djeca umiju, začinila park svojim krušnim mrvicama. Potom se sa svojom majkom udaljila i skrila na poziciju s koje će moći pratiti razvoj situacije. Međutim, nije mnogo trebalo kako bi opet one crne ptice pokazale svoje pravo lice. Samo što su sad otkrivene. Ali i Arni je otkrila nešto o tim pticama. To su vrane, vrlo pametne životinje – rekla je njezina majka i prije nego što ju je upitala. A zašto vrapci i golubovi bježe od vrana? – upitala je, pretpostavljajući i sama odgovor? Vrane imaju jak kljun i snažnije su od golubova i vrabaca, a ponekad i njih napadaju kako bi se prehranile – objasnila joj je majka. A zašto onda čekaju dok mi ne odemo, zar ne bi trebale odmah doletjeti do nas kada ih hranim kako bi više hrane bilo za njih – e sada se Arni pretvarala kao da glasno razmišlja i ne pokušavajući pogledati svoju majku, koja ju je odmah prozrela, a jedva je čekala novi odgovor. Sada se i njena majka pretvarala kao da glasno razmišlja: Boje se nas – tiho je prošaptala. Arnijev pogled se zaustavio na onim krušnim mrvicama, ali njene misle su bile mnogo dalje od tog pogleda, sve dok ih nije prekinula njena majka – Vrijeme je da pođemo! – koja je ugledala dolazak onog istog starca kojemu je trebalo malo predaha. I baš se zaustavio u tom parku i to na njihovoj klupici. Vrane nisu imale baš mnogo koristi ovoga puta. I sam starac se iznenadio ovim posjetiteljima parka te radoznalo tražio što ih je dovelo ovdje. Zamijetio je krušne mrvice, te se naglo okrenuo pogledom tražeći slučajnu prolaznicu. A kad ju nije pronašao zagledao se u krušne mrvice, baš kao i Arni, ali mislima negdje daleko. U međuvremenu, u povratku kući malena djevojčica je postavila neobično teško pitanje svojoj majci: Zašto se vrapci i golubovi, koje se boje vrana, ne boje nas, a vrane koje su snažnije od njih se nas boje? O dijete drago – uzviknula je majka – stvarno te to zanima? Vidiš Arni, životinje su poput nas ljudi, u određenim trenutcima pokažu tko su i kakve su one zaista. Zato ti, kad porasteš, ne pokazuj svoju snagu prema onim slabima nego je pokaži prema onima koji su jači od tebe. Tada će ovaj svijet biti puno ljepši. A ti Arni, ti to možeš!
Baš kao i u ovoj priči tako i u stvarnom životu svjedoci smo mnogih nepravdi koju čine jači slabijima. I tako je od postanka čovječanstva. Otuda su nam i tolike narodne izreke koje prenosimo s generacije na generaciju u svrhu ne samo odgoja nego i opreza prema onim jačima. I mnogi umjetnici, inspirirani tim „zakonima ljudskog ponašanja“, imali su što reći o tome. Pa čak i da nisu ništa rekli i samo njihovo umjetničko djelo viče za onim slabijima. Ovom svom skromnom razmišljanju bih svakako želio pridodati tekst jednoga našega umjetnika Miladina Šobića iz pjesme Džemper za vinograd: A zašto ne bitˈ običan i voljetˈ male stvari, zašto svako mora biti glavni? Šta to lijepo ima obraz zakrpljen sa flekom, zašto sa tugom gledam za čovjekom?, čiji tekst u svima nama izaziva odgovor na fundamentalna pitanja. Kakvi su naši odgovori na ova fundamentalna pitanja jako je bitno jer svatko od nas se nađe u situaciji kada je jači. Vjerujem kako upravo tada najbolje pokazujemo tko smo i na što smo sve spremni, upravo zato što nemamo potrebe glumiti nad onim slabijima, a i vjerojatno nećemo ni imati ni koristi od njih. A što kada smo u skupini onih slabijih? Kako se onda boriti protiv njih, još sami bez igdje ikoga? Odgovor možemo pronaći u događajima za koje smo se cijele korizme pripremali: Isusova muka, smrt i uskrsnuće. Tijekom Isusova ispitivanja jedan od slugu velikog svećenika Ga je pljusnuo na što mu je Isus odgovorio: Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš? Nepravda pred jačim ne znači kako se automatski trebamo predati, niti pristajati na nju (razlika je između pristajati i strpljivo podnositi, a ovo drugo je duhovno djelo milosrđa nakon što damo sve od sebe). Ne smijemo odustajati, jer netko vjeruje u nas. Bog koji je doživio najveću nepravdu. Bog koji nam „čuva leđa“. Ako se povedemo logikom ljudskoga razmišljanja u borbi protiv jačega onda će nam stalno biti „Veliki petak“, ali ako u tu borbu zazovemo i Isusa onda ćemo doživjeti i „Uskrs“, i onda čak kad bi naizgled „izgubili“.

vlč. Stipica Lešić

Twitter