Ljubitelji knjige i lijepog govora, učenici trećih razreda Opće-realne gimnazije KŠC-a „Sv. Josip“ Sarajevo u sklopu izborne nastave Hrvatski jezik i književnost u suradnji s profesoricom Emilijom Pavićević odlučili su ove, svima teške dane, obogatiti ponekom lijepom i poticajnom rečenicom. Biti kod kuće odgovornost je svih nas i koliko god to bilo neočekivano, dajemo vam jedan od brojnih načina kako iskoristiti vrijeme na pozitivan način. Njihova pisma su pisma svima nama, promišljanja i topla riječ koju nam šalju...

Draga moja Nina,
pišem ti ovo pismo iz udobnosti tvoje stare crne stolice u prostranoj sobi u kojoj si sa sestrama provela mnoge godine života. Sigurna sam da si do sada već zaposlena i ekonomski neovisna žena. Odlučila sam ti pisati da te podsjetim koliko si zakon.

Godine u kojima sam ti ovo napisala bi mogle biti najbolje i najzahtjevnije godine do sada. Nedavno sam navršila osamnaest godina i stupila u taj čuveni svijet odraslih u kojem se ti nalaziš već neko vrijeme. Sada ti ovi moji tinejdžerski problemi vjerojatno nisu toliko veliki, iako su meni u ovom periodu najgori. Period je samoizolacije, godina 2020. i virus Corona hara svijetom. Sve liči na neki jako loše smišljen horor film. Tko bi rekao da jedno tako malo biće, kao što je virus, može biti toliko kobno za nešto tako veliko, kao što je čovjek.

Vjerojatno si i zaboravila kako su trgovine prazne, a ulice puste. Čak i ako vidiš nekoga, to je obično netko sa rukavicama i maskom na licu. Svi hodaju na metar razmaka jedni od drugih, a zakašljati se zbog suhog grla svima ulijeva strah i trepet. Smatrala sam da je sva ta briga prevelika i da nije ništa strašno, ali sada sam već jako zabrinuta za najbliže. No, ako čitaš ovo pismo pretpostavljam da ću i ovo preživjeti. Utješno je pisati ti, nekako si me oduvijek znala smiriti bolje nego itko drugi. Nadam se da ostvaruješ sve naše ciljeve i želje i da nisi izgubila sebe usput, kao što se ja gubim već dugo. Od dolaska u srednju školu počela sam tražiti pravu sebe. Ona slatka djevojčica iz osnovne škole, koja je žudjela za pažnjom „popularnih“ djevojaka iz razreda, sada je u potpunosti nestala. Prvih godinu i pol u srednjoj bilo je slično onim u osnovnoj, isto društvo u koje se nisam uklapala i ista praznina u srcu.

Tada mi je srce osvojio jedan momak, prva ljubav. Zbog njega sam počela sve manje vremena provoditi sa društvom koje mi nije odgovaralo i nakon raskida se vratila jedinoj osobi koja me razumije - sebi. S djevojkama sam ostala u normalnom odnosu, ali sam više vremena provodila sama sa sobom ili sa društvom koje znam od vrtića. Pitam se, jesi li još uvijek okružena ljudima koji su nam sada najbliži prijatelji? Nadam se da jesi. U drugom razredu počela sam razmišljati o tome što studirati jer sam se i u tom području izgubila. Još uvijek sam izgubljena, a ne bih trebala biti, fakultet je samo godinu dana daleko. Što si na kraju upisala? Režiju, antropologiju, fotografiju ili možda nešto potpuno drukčije? Jesi li studirala u Sarajevu, Zagrebu ili negdje drugdje? Imam osjećaj da si upisala nešto potpuno novo. Što god da si završila nadam se da radiš u struci i da imaš pristojnu plaću, dovoljnu za sve svoje potrebe i potrebe svoje obitelji. Imaš li dečka, možda muža? Sanjaš li i dalje o tome da imaš dvoje djece, jedno muško i jedno žensko ili si promijenila snove? Dakle, da nastavim.

Poprilično sam se izgubila, ali u ovom izgubljenom periodu naša plesna ekipa je ono što me održava prisebnom. Da sam i u jednom trenutku u srednjoj odustala od plesa i naše ekipe, mislim da ne bismo bile tu gdje smo sada. Bile bismo puno depresivnije i negativnijih misli. Držiš li se i dalje naše pozitive? Govore li ti ljudi da im je tvoja pozitiva pomogla, kao što sada govore? Imam neki dobar osjećaj da si ostala vjerna pozitivnim mislima i da su ti upravo one pomogle da budeš to što sada jesi. Voljela bih da te mogu vidjeti sada, barem na deset minuta, da vidim kakva si, imaš li bore od smijanja ili stresa ili ih uopće nemaš i izgledaš bar 5 godina mlađe. Željela bih vidjeti jesi li opaka poslovna žena ili samo živiš u nečijoj sjeni. Voljela bih da je ovo prvo.

Nadam se da svi problemi koje sada imaš, problemi odraslih, nisu toliko strašni i da ćeš ih prevladati, kao što si i ove koje ja sada imam. Tješi me samo to da smo na kraju uspjele sve prebroditi, jer to mi samo daje nadu da ćemo prebroditi nove probleme i prepreke koje nam je život spremio.

Voli te Nina,

Nina Iličić

Twitter