Nedavno sam pročitao jednu inspirativnu priču koja kaže kako je jedna djevojka u Srbiji odlučila donirati svoju odjeću Centru za beskućnike te kako je tjedan poslije toga srela jednu beskućnicu u svojoj majici koju je napravila još kao tinejdžerica. Prišla joj je i rekla kako joj se njena majica sviđa, na što se beskućnica nasmijala i rekla kako je i njoj majica odlična.

Danas, kada se svakodnevno susrećemo s brojkama o broju mladih koji su napustili svoju domovinu iz njima poznatih razloga, mnogi bi rekli da nam nedostaje istih ili sličnih priča o mladima koji mijenjaju svijet, da Bosni i Hercegovini, posebno Katoličkoj Crkvi, nedostaje vrijednih mladih koji su spremni dati sebe za potrebe drugih. No, ako se osvrnemo oko sebe, stvar je drukčija. Oko nas još uvijek ima vrijednih mladih koji žele, mogu i hoće. Mladih koji traže mogućnost da upravo svojim rukama naprave nešto korisno i ostave trajni pečat na njihovo remek djelo u koje su uložili ljubav, vrijeme, znanje, vještine i to najčešće volonterski, ne tražeći ništa zauzvrat osim jedino veliko hvala i obećanje da se uskoro ponovno vide na istim ili sličnim aktivnostima.

Zamislite sebe prije 10 godina. Možda ste tada išli u osnovnu ili srednju školu. Neki od vas su studirali, neki izgubili ili dobili posao. Neki uradili svoj prvi volonterski zadatak, sudjelovali prvi put na nekom susretu mladih, prvi put putovali. Vrlo često ćemo sebe opravdati kako se ne sjećamo što smo jeli za doručak prije nekoliko dana, no istina je pak da se mnogi od nas sjećaju godina unatrag kad smo sanjali velike snove i radili na njima. Sa strahom, nesigurnošću, povjerenjem, iščekivanjem, potpuno predani bilo kako, samo da budu danas ostvareni ili su na korak do ostvarenja. Svejedno, 10 godina poslije sigurno nitko od vas nije prestao sanjati. Baš kao ni skupina mladih u Sarajevu koja je sanjala prije 10 godina jedno mjesto koje će biti središnje mjesto okupljanja talentiranih, vrijednih, marljivih mladih koji se ne boje sanjati ali i raditi na tome da se snovi ostvare.

A jesu. Ne jedan, dva, 10, nego 100 snova mladih koji 10 godina kasnije iako imaju ozbiljne poslove, obitelji, djecu, još uvijek pronađu vrijeme kako bi došli na ono središnje mjesto – Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II. Jer nekako su tamo svoji. Sa svojim snovima, idejama koje je danas desetine tisuća ljudi prepoznalo i usadilo u svoje djetinjstvo, svoje odrastanje.

Danas, 10 godina poslije, središnje mjesto za mlade okupilo je desetke tisuća mladih koji su nastavili sanjati i raditi sjajne priče, baš kao i ona djevojka s početka priče. Deset godina poslije, deseci tisuća mladih mijenjajući sebe zapravo mijenja svijet, ovdje u Bosni i Hercegovini. Ne, negdje tamo u nekoj obećanoj zemlji, nego baš ovdje. Zemlji neuređenog obrazovnog sustava, neuređenog zdravstvenog, javnog sustava, ali zemlji uređenih vrijednosti kod mladih. One vrijednosti koje praktično ne možete primijeniti u nastavi, ali u Centru da.

Danas, 10 godina poslije, deseci tisuća mladih svoje slobodno vrijeme umjesto da su proveli u kafiću, poklonili su potrebitima. Učili su druge, ali i učili s drugima, pomagali su starim i nemoćnim, uređivali njihov životni prostor, pripremali im drva za zimu. Radili su s djecom s poteškoćama u razvoju, s djecom bez roditeljskog staranja. Pomagali su socijalno ugroženim osobama, vrijeme su provodili u staračkom domu, pučkoj kuhinji, igrali društvene igrice, pripremali obroke za osobe treće životne dobi. Zajedno su radili za razbijanju predrasuda i stereotipa o drugim i drugačijim, radili na prevenciji ovisnosti kod svojih vršnjaka, učili strane jezike, animirali druge mlade kako bi i oni postali žila kucavica svoje župne i lokalne zajednice.
Zajedničkim snagama radili na promociji volonterskog rada, pomagali jedni drugima tijekom studija, razvijali svoj sportski duh, razvijali svijest o važnosti ekologije i očuvanja prirode, učili o poljoprivredi, putovali zajedno, upoznali i slavili Boga, sudjelovali na raznim duhovnim pobožnostima, edukacijama, akcijama i još mnogo toga.

Previše je stvari koje bi nas trebale zabrinuti kada su u pitanju mladi u BiH. No, s druge strane samo je jedan razlog dovoljan da shvatimo kako još uvijek u našoj zemlji postoje odvažni mladi koji se ne boje izazova, koji prkose raznim statistikama i koji služe kao primjer ostalima.

U samo protekloj godini dana, sudjelujući na oko 40-ak aktivnosti koje je Centar za mlade Ivan Pavao II. realizirao sudjelovalo je 12 170 mladih. Upravo njih 12 170 pokazalo je kako naša zemlja ima mlade koji žele od svog života napraviti nešto te kako svijet u kojem žele živjeti i oni moraju oblikovati. Ne za koju godinu, mjesec, nego sada i odmah. Ovoj brojci pridružilo se i 2 540 mladih koji su kroz rad Udruge katoličkih studenata Emaus, Fondaciji za stipendiranje studenata Fonss, studenata koji borave u studentskom domu Ivan Merz te članovima Regionalnog ureda Centra za mlade smještenog u Travniku još jednom potvrdili da je organizacija pola urađenog posla te kako usprkos školskim i studentskim obvezama svatko od nas može pronaći i mjesto i vrijeme kako bi pomogli onima kojima je pomoć itekako potrebna.

Vratimo se na početak priče. Djevojka je svoju odjeću poklonila Centru za beskućnike, pomogla beskućnici koju je srela kako hoda gradom u njezinoj majici, ali i uljepšala sebi dan saznavši od nje kako joj se majica dopada. Za samo devet mjeseci su koliko su se neke od aktivnosti realizirale 12 170 mladih sigurno su učinili jednak broj dobrih djela. Možda nisu poklonili odjeću nekom Centru, ali sigurno su darovali svoje vrijeme, srce, emocije jednoj ili stotini osoba.

Više od 12 000 tisuća mladih poslali su snažnu poruku – da se na njih može računati, da im se mogu povjeriti odgovorni zadaci te da će rezultat njihovog rada izmamiti osmijeh, suze, naježiti mnoge i vratiti vjeru u ljude, ljubav i dobro.

Svakoj mladoj osobi koja je na bilo koji način bila uključena u aktivnosti Centra za mlade Ivan Pavao II. u protekloj akademskoj 2016./2017. veliko hvala na svemu uloženom. Zajedničkim snagama u novoj godini ovom broju od 12 170 mladih pridružit će se sigurno i stotine novih koji će gdje god bili i što god radili biti centralno mjesto ljubavi prema bližnjem.

I ne zaboravite da je svatko od vas djevojka s početka priče. Koja je tu. Da dijeli dobro, izmami osmijeh na tuđem licu i uljepša nekome dan. Jer, to je jedini recept za lijep i sretan život.

Josip Milanović 

Twitter