Skupljaju se oblaci u tvrd bijeli svod najavljujući miris promjene. Ne one žive, uzburkane, radosne promjene koju nosi proljeće. Ova je spora, nečujna, poput filtera na slikama koji za nijansu izblijedi boje, svaki dan malo više tako da se tek jednog dana probudiš i shvatiš da su nestale. Već 10ta godina otkako ne idem u školu, ali poput fantomskog bola, zaluta u mene nešto čega nema, osjetim miris starih ladica i novih knjiga, osjetim onu bolnu radost u nečemu što je prošlo.

U svakom dobu čuči neka magija, tako univerzalna a tako prešućena. Jesen jednostavno miriše na nostalgiju. Nije to žalost za ljetom, ljeto je divno samo zato što proleti u trenu i onda je potrebno toliko buđenja u svemu drugom što ga najavljuje dok iščekivanje ne doživi vrhunac. Sreća je lijepa samo dok se čeka… Ali jesen, jesen je odrastanje. Razumijevanje svijeta kao ciklusa, panta rei kao principa života. Voljeti jesen znači prihvatiti i prigrliti prolaznost u svoj njenoj raskošnosti koja omogućava slavljenje trenutka.

Stalno propagiram život u sadašnjosti, grabljenje sreće kako dolazi, onako skrivena u najmanjim sitnicama ili gizdava u značajnim događajima. Ali onako kako dopuštam proljeću da me iščekivanjem nagne na trk ka nečem dolazećem i obećavajućem, tako se prepuštam mirnoj čeznutljivosti jeseni. Postoje tuge koje su beznadežne, teške, neutješne. Ali postoje i one lijepe tuge koje tjeraju na suze s osmijehom, za koje se ne možeš odlučiti je li ljepše bole ili bolnije ljepotaju. Izmisliš tako riječ da ih pokušaš barem dotaknuti jer ih zahvatiti ne možeš jezikom, niti ičim drugim osim pogledom kroz sivi mozaik kišom izrezbarenog prozora. A taj pogled se nekako odbije od daljinu i zavuče duboko u tvoju dušu, u neko sjećanje koje nije zapis trena ili doživljaja nego emocije koja je proživljena samo kao dio nekog prošlog doba, neke konstalacije koju bi drugačije zaboravio da upamtiš. Da nije jeseni.

Tako mislim na školsku klupu. Ne sjećam se rasporeda sjedenja, mnogima sam zaboravila imena. Ali neka spora pjesma i pogled na jesen ožive u meni neku drugu, prošlu mene koja osjeća i radost i strepnju i zaljubljenost i potpuno je nesvjesna svega što današnja ja zna da će postati, vidjeti, osjetiti, naučiti.

Kao sevdalinka, koja se pjeva s osmijehom i suzama, teče ta neka neuhvatljiva uspomena, dovoljno dugo da te razgali, nedovoljno da te potpuno povuče, onda se naglo završi i ja trgnem i ne mogu se sjetiti zašto su mi vlažni obrazi.

Ana Jugo

Twitter