Kad mi dušu i srce obuzme pustoš, kad me pustinja u žilama svom žestinom pritisne, kad mi užareni dani i ledene noći postanu preteški – neizdrživi, pokaži mi da me ti nisi napustio.

Učini li mi se sav moj život kao pijesak koji propada između mojih prstiju i u meni živi glad, glad sve veća i veća, podsjeti me na svoju svetu strpljivost.

Koliko je puta samo u mojim ušima zazvonila napasnička riječ: “Ja ću te nahraniti! Na meni gradi svoju važnost i svoje poštovanje! Mojom moći vladaj nad drugima, iskoristi ih da ti služe, da meni služe.”

Smirit ću se sada u tihom času, a ti, Gospodine, probudi u meni sveto sjećanje na božanske riječi koje si mi rekao. Tebi je važno od čega živim. Ti mi darivaš moj život kao prvi i najveći dar za mene. Ti me zoveš da se klanjam samo tebi u duhu i istini.
Gospodine, ti si živa Božja riječ. Brani me od napasti i i laži! Daj mi da pravim imenom nazivam stvari u sebi i oko sebe. Daj mi da opet čujem da pripadam tebi i da si svoj život dao za mene. Moja je vrijednost i veličina u tvojoj ljubavi, u tvome srcu, Bože moj. Amen.

p. Niko Bilić

Preuzeto s: https://vjeronauk.net

Twitter