Da naši vršnjački edukatori imaju priliku pripremajući i realizirajući radionice u osnovnim i srednjim školama mnogo toga naučiti, ali i istražiti svoje talente i vještine, potvrđuju svakodnevnom dijeleći s nama iskustva s održanih radionica. Osim promijene na učenicima, svakako su vidljive promijene i na svakome edukatoru koji radi na jačanju i razvijanju svojih prezentacijskih vještina, pisanja i slično. Upravo jedno, zanimljivo i posve drugačije iskustvo s radionice i ovaj put su s nama podijelili vršnjački edukatori, koji su nam posali pismo nakon uspješno održane radionice u Zenici. O čemu je zapravo riječ, pročitajte u tekstu ispod. 

Zdravo svima!

Zovem se Vijest. Moj zadatak je da učim zajedno s mladima i da im uljepšam dan. Uživam u tome što radim. Htjela bih podijeliti jedno iskustvo s Vama :
Kada sam pisala ovu vijest, bio je 4. lipanj. I tada sam krenula na novu avanturu. Pridružuju mi se vršnjački edukatori Strahinja Savić i Nikolina Tomičić, edukatori na projektu Prevencije ovisnosti kod mladih- Klik za zdravlje.
Putujemo iz Sarajeva do Zenice.

Stigli smo u KŠC. Ulazim u školu i nestrpljivo hodam školskim hodnikom do učionice koju trebam posjetiti. Hrabro kucam na vrata, ne znajući tko sjedi s druge strane. Školsko zvono mi daje znak. Krećem sa zadatkom. Upoznajem 19 učenika. Postajem svjesna da moj zadatak i neće biti baš lagan, kao što sam mislila. Učenici su pred sobom imali naporan dan. Pa tko ne bi bio umoran poslije kontrolnog iz matematike?
Iako umorni i željni odmora, u tijeku dva školska sata, sve više postaju zainteresirani u ono što radim. Ulazim sa školarcima i Nikolinom u diskusiju o ovisnosti o internetu i pravilnom korištenju interneta. Pa jedva do riječi i da sam došla. Koliko su samo stvari imali da kažu.

Pazite sad ovo što ću vam reći!
Strahinja im počinje govoriti pravila, ali igre. Iznenađeno ustaju i počinju slijediti njegove naredbe. Kakva li je se tu samo čarobna transformacija desila. Vidim osmijeh i čujem ih kako se smiju ti divni učenici. I to glasni smijeh. Wow, umorna lica smo uspjeli pretvoriti u 19 osmijeha. Igrajući igru, naučili su što je to individualni, a što grupni rad. Pa tko bi rekao da se nešto može naučiti kroz drugačije metode od predavanje lekcije.

Ali ovo nije kraj. Kad sam spomenula kamp, ruke iz zraka su se rijetko spuštale. Pitanja na sve strane. Gdje? Što? Kako i zbog čega?- Par njih se i odlučilo prijaviti.
Kako nam je bilo možete pogledati na fotografijama ispod teksta. Moja misija uspješno završena i bolje nego što sam očekivala. Iz škole su izašli sretni učenici, ali i mi. Tako da, jedva čekam iduću radionicu koju realizira Centar za mlade Ivan Pavao II. i druženje s drugim edukatorima, te nove avanture u drugim školama.

A Vaš dan? Jeste li i Vi nekome nešto lijepo rekli ili uradili danas?
Pozdrav, Vijest.

Twitter