Apostol Pavao u poslanici Korinćanima piše o darežljivosti Kristovoj. Možemo reći da su svi ljudi manje-više darežljivi. Ali nije svaka darežljivost „dopuštena“ tj. moralno opravdana. Moralnost nekog čina ovisi o: izabranom objektu, namjeravanoj svrsi ili nakani i okolnostima. Mi, ponekad, u nadi da će „sve na dobro ispasti“ preko lošeg čina pokušajemo doći do dobra kojeg želimo. I češće nam se dogodi neostvarivanje dobra koje smo htjeli, te se, uglavnom uvijek, pokušavamo opravdati svojom nakanom: kako smo htjeli dobro učiniti, nije nam to bila namjera, svima se to moglo dogoditi, svi bi tako uradili. 

Nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro. Težimo li postizanju moralno dobrih čina onda trebamo odgovoriti na pitanje od čega ovisi moralno dobar čin. Moralno dobar čin pretpostavlja, istodobno, dobrotu objekta, svrhe ili nakane i okolnosti – sve troje zajedno. U slučaju da jedno od ovo troje fali onda taj čin više nije moralno dobar. Nakana je uvijek usmjerena prema dobru koje se od poduzete radnje očekuje (tako da ovdje nema mjesta za zlo kojim bi se postigao moralno dobar čin). Okolnosti doprinose povećanju ili smanjenju moralne dobrote ili zloće ljudskih čina. One mogu smanjiti ili povećati počiniteljevu odgovornost, ali bez obzira na to one ne mogu učiniti dobrim ili ispravnim neki čin koji je u sebi zao. Zato i svećenici u sakramentu pomirenja često postavljaju dodatna pitanja, ne iz svoje radoznalosti nego radi utvrđivanja okolnosti, premda bi ih mi sami trebali odmah govoriti. Neki čini su sami po sebi, neovisno o okolnostima i nakanama zbog svog objekta grešni (psovka, krivokletstvo, ubojstvo, preljub). Unutarnja moralnost je svjesno prihvaćanje i pristajanje uz određene moralne norme koje postaju naše vlastite. Pomoću tih normi izgrađujemo svoju osobnost. Na tu unutrašnjost nas Isus stalno poziva. Pročišćavanje svoje nutarnjosti je stalna borba.

Trebamo li biti uopše darežljivi i zašto? Kao kršćani, ne da trebamo, nego „moramo“ jer trebamo težiti postizanju moralno dobrih čina, ali nije svaka darežljivost moralno opravdana. Odgovor na pitanje: Zašto? – jest: Jer se Krist identificira sa svima u potrebi.

Stipica Lešić 

Prvo čitanje
Mudr 1, 13-15; 2, 23-24
Đavolovom je zavišću došla smrt u svijet.
Čitanje Knjige Mudrosti
Bog nije stvorio smrt
niti se raduje propasti živih.
Već je sve stvorio da opstane,
i spasonosni su stvorovi svijeta,
i u njima nema smrtonosna otrova.
I podzemlje ne vlada zemljom,
jer pravednost je besmrtna.
Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost
i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.
A đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet
i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.
Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam
Ps 30, 2-6; 11.12a.13b
Pripjev:
Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio.
Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio
i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.
Gospodine, izveo si mi dušu iz Podzemlja,
na rubu groba ti si me oživio.

Pjevajte Gospodinu, pobožnici njegovi,
zahvaljujte svetom imenu njegovu!
Jer samo za tren traje srdžba njegova,
a cio život dobrota njegova.
Večer donese suze,
a jutro klicanje.

Slušaj, Gospodine, i smiluj se meni;
Gospodine, budi mi na pomoć!
Okrenuo si plač moj u igranje,
Gospodine, Bože moj, dovijeka ću te hvaliti!

Drugo čitanje
2Kor 8, 7.9.13-15
Vaš suvišak neka nadoknadi oskudicu braće.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Kao što se u svemu odlikujete – u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivosti, i u ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti. Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite. Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje
Mk 5, 21-43
Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.
Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.
Riječ Gospodnja.

Twitter