Dana 28. lipnja biskup mons. Georg Bätzing i njegova delegacija posjetili su Vrhbosansku nadbiskupiju. U pratnji biskupa bili su: Ingeborg Schillai, predsjednica biskupskog vijeća, Hildegard Wustmans, voditeljica pastoralne službe, Winfried Montz, voditelj odjela Svjetske crkve, Frank van der Velden, službenik biskupije odgovoran za odnos s pripadnicima Islamske zajednice i Stephen Schnelle, glasnogovornik biskupije.

Sve do nedjelje (1. srpnja), delegacija se putujući po Bosni i Hercegovini upoznavala s vjerskim suživotom katolika, muslimana i pravoslavaca, te sa različitim projektima u području rada s mladima, kao i s djelovanjem Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije. Najvažniji cilj ove posjete je bilo potpisivanje novog partnerskog sporazuma, Memoranduma o razumijevanju, koji podrazumijeva jačanje partnerskih odnosa između biskupije Limburg i nadbiskupije Vrhbosanske.

U četvrtak, tijekom posjete Sarajevu, delegacija se srela s nadbiskupom vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem, predstavnikom katoličke crkve u Međureligijskom vijeću vlč. dr. Tomom Mlakićem i ostalim predstavnicima vjerskih zajednica i članova MRV-a, Mitropolitom dabrobosanskim G. Hrizostomom, reisu-l-ulemom dr. Huseinom ef. Kavazovićem i gospodinom Fincijem.

Dosta se pažnje, za vrijeme posjete delegacije iz Limburga, posvetilo razgovorima o međureligijskoj suradnji i današnjem suživotu katolika, muslimana i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini. Rat, koji dominira zemljom od 1991. do 1995. godine, doveo je do uništenja, patnje i smrti u zemlji. Kardinal Puljić je objasnio kako je odmah poslije sukoba započeo redovito zasjedanje s predstavnicima drugih religija u zemlji. Postupno se stvara novo povjerenje i sada postoji niz zajedničkih projekata koji za cilj imaju pobrinuti se za dobrobit ljudi u zemlji, te stvoriti društvene interakcije.

U petak, 29. lipnja, nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić predvodio je u Katedrali svečano euharistijsko slavlje, uz koncelebraciju biskupa mons. Georga Bätzinga, provincijala Marinčića, te oko 25 franjevačkih i biskupijskih svećenika, gdje su zaređeni fra Silvio Zlatarević i fra Mario Dadić. Pred sam kraj misnog slavlja, upriličeno je potpisivanje zajedničkog Memoranduma o razumijevanju dviju partnerskih biskupija. Memoradnum su potpisali uzoriti kardinal Vinko Puljić, biskup limburški mons. Georg Bätzing, gđa Schillai, predsjednica biskupskog vijeća biskupije Limburg, te vlč. dr. Šimo Maršić, koordinator partnerstva između biskupije Limburg i nadbiskupije Vrhbosanske.

„U vrijeme ratnih sukoba u siječnju 1993. godine biskup iz Limburga Franz Kamphaus posjetio je Sarajevo i tamo je svojom nazočnošću ostavio sarajevskom nadbiskupu kardinalu Vinku Puljiću veliki znak solidarnosti koji se osjeća i danas. Ovaj je posjet objema biskupijama obilježio rađanje međubiskupijskog partnerstva koje je živo još i danas. Ovaj se odnos nakon 25 godina može sagledati i na mnogim drugim zadivljujućim doprinosima mnogih ljudi iz obje dijeceze, koji su proizašli iz ovoga kontakta te prerasli u crkveno partnerstvo i u brojne prijateljske odnose: u molitvi, u diobi materijalnih dobara i financija, u razmjeni iskustava i u zajedničkom slavlju posebnih rezultata na obje strane uspostavljenog mosta.“, navodi se u potpisanom memorandumu. Potpisivanjem ovog dokumenta, nastavlja se dosadašnja suradnja dviju biskupija kroz različite projekte.

Tog istog dana, u poslijepodnevnim satima, članovi delegacije su se susreli s prof. dr. Mariom Bernardićem, generalnim tajnikom Sinode, s kojim su imali priliku razgovarati o sinodalnom procesu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

U subotu 30. lipnja, posjeta je nastavljena u Travniku gdje je delegacija sudjelovala na 8. Sinodalnom zasjedanju vijećnika Travničkog dekanata. Ovo je bila prilika za razmjenu iskustava, kao i za razgovor delegacije s nekoliko vijećnika koji su s njima podijelili iskustvo priprema za nadolazeću Sinodu, te aktuelne probleme s kojima se kao vjernici susreću i na kojima, u ovo vrijeme priprave, aktivno rade.

U nastavku programa, posjeta je upriličena, najprije u Caritasu Vrhbosanske nadbiskupije, a zatim i u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. Vlč. Šimo Maršić, ravnatelj Centra, zajedno s delagacijom obišao je zgradu Centra za mlade, gdje su se upoznali s programima i projektima za mlade koji se realiziraju na području Vrhobosanske nadbiskupije. Posjeta Centru je završena uz prigodnu večeru i druženje gdje su djelatnici Centra razmjenili iskustva u radu s mladima, ali i razgovarali o novim idejama i projektima te o budućoj suradnji sa biskupijom Limburg.

Posljednji dan posjete, završen je slavljenjem svečane euharistije povodom papina dana kojom je predsjedao apostolski nuncij mons. Luigi Pezzuto, a koncelebrirali su kardinal Puljić, biskup Bätzing, te biskupi mons. Perić, mons. Komarica i mons. Semren te još 10-ak svećenika.

U nastavku prenosimo propovijed biskupa mons. Georga Bätzinga koji je predvodio misno slavlje na 8. sinodalnom zasjedanju vijećnika Travničkog dekanata, u petak, 30. lipnja.

„Učitelju, gdje stanuješ?“ (Iv 1, 38)

Drage sestre i draga braćo!

Velika nam je čast i zadovoljstvo što smijemo sudjelovati danas na Vašem sinodalnom zasjedanju ovdje u Travniku. To govorim u ime cijele grupe koja se nalazi u posjetu Nadbiskupiji Sarajevo. Ovdje smo da potvrdimo partnerstvo između naših dviju biskupija, koje je prisutno skoro 25 godina. Nastalo je u vrijeme velike nevolje i tjeskobe tijekom ratnih godina, od kada pratimo jedni druge združeni u bratskom zajedništvu. Želimo doživjeti iskustvo nade i suočiti se s izazovima kršćana kako ovdje u Bosni i Hercegovini tako i kod nas u Njemačkoj. Želimo razmijeniti iskustva i međusobno se potpomagati na putu vjere, ljubavi i nade. Time se jasno očituje preko svih granica, jezika i kulture, da smo u zajedništvu Crkva Gospodina našega Isusa Krista, koji živi u svijetu, koja je tu za svijet i tu daje svjedočanstvo za Krista uskrsnuloga.
Upravo smo čuli dojmljivu scenu jedne povijesti poziva koju je napisao evanđelist Ivan. Koliko je Isus morao impresionirati ljude u ono vrijeme da su htjeli poći s njim i pridružiti mu se. Nije li to nešto fascinantno, nešto što nas tjera na vjeru i što nas svaki dan potiče? Želimo poći za Isusom. Želimo s Isusom biti sluge i službenice radosti u svijetu koji se muči tolikim brigama i izazovima, koji pati uslijed ratova i gospodarske bijede, kao i nepravednih političkih odnosa. Mi želimo ljudima donijeti radosnu vijest Evanđelja o Božjem kraljevstvu, kraljevstvu pravde, mira i ljubavi, koje je već počelo. Pridružite mu se, ne zaustavljajte se pred vlastitim preprekama koje ste stvorili u glavi i u srcu da može dalje rasti. Pustite da Bog djeluje, jer on okuplja ljude i želi da nam ovdje na zemlji bude dobro i ugodno i da postignemo vječno spasenje.
Da, drage sestre i draga braćo, mi hoćemo ići s Isusom. Zato je važno pitanje koje stoji kao naslov današnjem sinodalnom zasjedanju: „Učitelju, gdje stanuješ?“ Jer ako se želimo u svijetu založiti za Isusa, tada moramo znati, gdje ćemo ga naći, gdje je njegov dom, gdje stanuje.
Kada su dvojica Ivanovih učenika krenuli za Isusom, naravno da su ga u prvom redu pitali u kojoj se kući Isus upravo zadržava kako bi ga mogli susresti. Ali ipak njihovo pitanje ima dublje značenje. Jer učenici će morati naučiti da Isus ne živi u kući. On nema kuću. On je na ulicama da bude s ljudima. „Lisice imaju jazbine, a ptice nebeske gnijezda; a Sin Čovječji nema mjesta gdje bi naslonio glavu“ (Mt 8:20), kako je sam rekao. Ne, nije to sudbina. Naprotiv, Isus je sam odabrao takav način života na putu, da bi susreo krajnjeg voljenog sina Očeva, krajnju voljenu kćer Božju, ma koliko god bili udaljeni od Boga.
Gdje, dakle živi Učitelj? Njegov život ne počinje u kućama bogatih ljudi, već pred vratima grada Betlehema, tamo gdje životinje imaju smještaj. Uskoro će biti dijete izbjeglica, morat će napustiti svoju domovinu – da bi se kao nekada Mojsije iz Egipta vratio u zemlju Izraelovu nazad. Veći dio svog života provodi u svakidašnjoj skrovitosti sasvim obične obitelji.
Tu on živi. Tu uči govoriti, raditi, moliti, graditi povjerenje. Odatle je odlazio u hram, u kuću oca, kako je on sam naziva. I uvijek iznova čitamo u evanđelju kako odlazi u sinagogu i kako se svakodnevno jutrom i navečer povlači da moli, te kako se iz svakodnevne vreve povlači na goru da potraži blizinu Božju.
Draga braćo i sestre, ako Isusa ispravno shvaćam, onda je Očevo srce, onda je sam Bog pravi Isusov stan. Tu on pronalazi sigurnost. Tu on spoznaje Božju volju. Tek nakon toga zalazi među ljude, sudjeluje u javnim raspravama o vjeri i pravome razumijevanju Boga. Te rasprave farizeji vole rado voditi. Gost je svadbi u Kani. Raduje se s ljudima i sudjeluje na njihovim slavljima. To će biti znak radosti u novom svijetu koji će sigurno doći, jer mu je Isus otvorio vrata.
Ne odbija unijeti se ni u najdublje ljudske patnje. Nema životne situacije ljudske koju bi Isus zaobilazio u velikom krugu. On je uvijek u središtu ljudskih nevolja: sa siromasima dijeli njihovo siromaštvo, s ožalošćenima njihovu žalost, usamljenost onih koji osjećaju neku krivnju. Ukazuje kako mržnja može napraviti duboke rane. Zna što znači stajati uz uvjerenje sa svim posljedicama koje ono sa sobom nosi. Stalno upućuje svoje učenike da Mesija nije nikakav politički sveznalica. Mesija nije tip pobjednika koji se suprotstavlja svojim protivnicima. Mesija mora patiti i umrijeti. Može li se predbacivati učenicima ako to ne mogu tako lako razumjeti? Možemo li mi lako shvatiti da otpori, patnja i smrt mogu postati put spasenja?
Draga braćo i sestre, iako su to sva mjesta gdje stanuje Božji Sin na zemlji, on je kao uskrsli Gospodin pobijedio smrt i ostavio grob u koji je bio sahranjen, te stanuje kod Boga i svugdje gdje smo mi njegove učenice i učenici. On s nama dijeli naš život i daje nam hrabrosti da idemo tamo gdje ljudi uposebnim tjeskobama očekuju riječ sućuti i utjehe, oslobođenja i pomirenja.
„Učitelju, gdje stanuješ?“ Dok danas pod ovom misli vodiljom razmišljate gdje pripadamo kao Crkva, tada Vam želim snagu Duha Svetoga koji široko otvara naša srca i naše oči da sve bolje razumijemo Isusa. Jednom me je duboko taknula riječ jednog teologa koju bih Vam želio danas iznijeti: „Isusov znak – još prije križa – bile su sandale. Na njegovim putovanjima uzduž i poprijeko kroz gradove i sela Palestine odražava se Isusov navještaj Boga. Isus je trag ljubavi Božje koju je pronosio zemljom“ (Heinz Zahrnt, 1915-2003). Bog za nama nosi svoju ljubav! Kako je to divno. Toliko se bori za nas. Koliko se mi želimo truditi da kao Crkva služimo ljudima.

Minja Todorović

Twitter