Imaš ideju? Vjeruješ u nju, ali ne i drugi! Moraš da se dokazuješ? Postaješ umoran! Gubiš onaj žar koji si imao na početku.

Pričaju o njima kao o brojevima.
Brojevima u redovima ispred šaltera, neke jeftine autobusne linije za Njemačku. Brojevima na nekoj listi zavoda za zapošljavanje, brojevima na listi ispitnog roka, rezultata prijemnog ispita za fakultet ili brojevima u redu čekanja za posao. Jer, za jedan broj je sigurno. Ostali i nisu toliko zanimljivi.

Pričaju o njima kao o brojevima.
Onim koji su napustili sve što su ovdje imali i otišli tamo negdje. Da sve što su ovdje imali tamo to pokažu, prodaju, naplate, predstave. A, oni lijeni, mrsko im bilo ovdje čekati- dan, mjesec, godinu, dvije, deset. Bezobraznici jedini.

Pričaju o njima kao o brojevima.
Jer smetaju, samo nešto traže, samo se nešto žale, ništa ne rade. Vrijeme ubijaju na kavama, nargilama, instagram storijima, u kafićima i tu život provedu, bezobraznici. Oni, kojima je sve servirano i opet neće. Oni, kojima je u životu sve lako, jer imaju mamu i tatu. Ako ne njih, barem nekoga iza sebe. Oni, koji imaju sve i opet govore da nemaju ništa.

A, ne pričaju o njima. Kao herojima.
Onima koji su ostavili sve svoje prijatelje i otišli u novi grad. Među nove ljude, nove i nepoznate ulice, tramvaje, zgrade i liftove. Ti, maleni ljudi iz provincije. Koji su se odrekli jutarnjeg buđenja uz zvuk susjedovog pijetla i zamijenili ga alarmom, na telefonu kojeg su kupili roditelji.
Pametnog telefona, da mogu nazvati na viber kameru svoje dijete i vidjeti ga- je li nasmijano, sretno, zdravo, neispavano, gladno i tužno? Jer, nema tog filtera, te kamere koja može sakriti bilo kakav osjećaj mami koja te nije vidjela dugo, a poznaje svaku boru tvoga lica.

Onima koji su ostavili nečije želje i otišli za svojima. Sami, protiv brojeva, protiv vjetrenjača, jezičnih barijera, nacionalnih interesa, omiljenog nogometnog kluba, grba na putovnici. Jer, što ti je život ako ne jedan napola pun kofer, i prepuna glava- stvari, emocija, želja i snova. Za životom, srećom i sigurnijom budućnosti.

Onima koji čekaju u redovima svih aula, fakultetskih hodnika, da vide neki broj koji ne znači ništa drugo nego nagrada. Za nebrojeno neispavane sate, nebrojeno propuštene kave s prijateljima, nebrojeno neodgledanih filmova, sezona serija i nebrojeno prelistanih listova. Kopirane knjige, naravno. Jer, original košta, a nema se. Još uvijek.

Onima koji čekaju u redovima nekog doma zdravlja. Ubrzanog pulsa, povećane temperature, jer nije se pazilo na imunitet. A, ne znaš što je dobro da se isti oporavi. Jer, nisi imao kada jesti svu onu zdravu hranu čiji popis čuvaš u novčaniku koji ti je mama spremila kada si prvi put odlučio promijeniti adresu stanovanja. Pitao bi mamu, ali ne smiješ. Nećeš još reći da si bolestan, da se ne brine. Ionako ima briga, još joj samo ti fališ.

Onima koji čekaju u redovima kafića, nevladinih organizacija, neprijavljenih firmi za pakiranje kuverata, turističkih agencija da ti pruže priliku, vikendom da nešto odradiš i još nešto novca skuckaš. Treba ti.
Za novu košulju, cipele, zimsku jaknu, nove knjige koje treba kopirati. Ne zato što ti tvoji nemaju posuditi, nego zato što želiš zaraditi prvu svoju plaću, koju ćeš čuvati kao da si na poklon dobio zadnju novčanicu na ovome svijetu.

Pustite brojeve, a uzmite primjere.
Pričajte o njima kao o herojima. Inspirativnim ljudima čije priče želite čuti. Čiji život želite prepričati nekome drugome i reći mu kako se sve može i kako ništa nije nemoguće. Pričajte o njihovim pokušajima, neispavanim noćima, hrabrim pothvatima, suzama prolivenim u fakultetskim hodnicima i suzama prolivenim u studentskim učionicama, na obrani diplomskih i magistarskih radova. Pričajte o njihovim maturalnim zabavama, njihovim prvim zanatima i putovanjima na koje su otišli i vratili se.
Da bi imali što i kome pričati.

Pričajte o redovima u kojima su stajali, odbijenim biografijama, prvim radnim iskustvima, ikada poslanim mejlovima, njihovim dugonoćnim viber razgovorima, životnim sudbinama studenata koje su sreli u kopirnicama i njihovim borbama.

Jer, stvarno vrijedi.
Da se o njima priča kao o ljudima.
Da se o njima priča kao prilikama.

Nikako kao brojevima.
I propalim prilikama.

Josip Milanović 

Razmišljanje u znak zahvalnosti svim mladima koji su na bilo koji način sudjelovali u projektima i aktivnostima Centra za mlade Ivan Pavao II. u protekloj školskoj/akademskoj godini, te svojim primjerom pokazali da u Bosni i Hercegovini još uvijek postoje mladi na koje se možemo osloniti. Hvala vam! 

U razdoblju od 01. do 03. lipnja u organizaciji Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. organizirana je trodnevna ekskurzija za 47 učenika IV. i V. razreda koji pohađaju osnovnu školu Stjepan Radić - Oštra Luka - Bok i Matići.

U srijedu 30. svibnja organiziran je školski izlet u Sarajevo za učenike V razreda OŠ “Marko Marulić” iz Prozora, na kojem je sudjelovalo 38 učenika uz nazočnost nastavnica Branke Zadrić, Ivane Cvitanović i Katice Uložnik. Nakon edukativno - zabavnog programa održanog u prostorijama Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. pod vodstvom vršnjačkih edukatora Tamare Bakule i Zvonke Zlovića, učenici su posjetili znamenitosti grada Sarajeva, Vijećnicu, Muzej, Katedralu, te su imali i slobodno vrijeme za šoping po gradu.

U subotu 02. lipnja u Kornici održano je još jedno predavanje za mlade u sklopu projekta Iuvenes Fructus koje je započelo praktičnim dijelom edukacije. Polaznici druge grupe prorijedili su preostale plodove u voćnjaku Zorg-In, nakon čega su se upoznali s osnovnom voćarskom mehanizacijom na terenu.