Način na koji ćemo naučiti od Gospodina kako biti krotki i ponizni – jest da budemo blagi prema drugima. Ljubazno pristupajte jedni drugima. Mi trebamo tu ljubaznost jer smo ljudska bića. Ako se naučimo blagosti i poniznosti, sve će drugo doći. „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio.“ (Usp. Iv 13,34). Kako je Isus ljubio druge? Kako je davao? Kako ćemo mi ljubiti davanjem? Najbolji način da bismo zahvalili Bogu jest obećati: naučit ću biti blag. Tada će Bog reći: „Ovo je moj ljubljeni“.
(Majka Terezija, Gdje je ljubav ondje je i Bog, Verbum 2010.)

Ljubitelji knjige i lijepog govora, učenici trećih razreda Opće-realne gimnazije KŠC-a „Sv. Josip“ Sarajevo u sklopu izborne nastave Hrvatski jezik i književnost u suradnji s profesoricom Emilijom Pavićević odlučili su ove, svima teške dane, obogatiti ponekom lijepom i poticajnom rečenicom. Biti kod kuće odgovornost je svih nas i koliko god to bilo neočekivano, dajemo vam jedan od brojnih načina kako iskoristiti vrijeme na pozitivan način. Njihova pisma su pisma svima nama, promišljanja i topla riječ koju nam šalju...

Dok provodimo vrijeme u svojim domovima, pored obavljanja poslovnih i školskih zadataka i drugih obveza, odlična je prilika da se prisjetitimo pravila lijepog ponašanja, koja ćemo primijeniti kada se vratimo u svakodnevnicu i susret s ljudima, kao što je to bilo prije pandemije uzrokovane koronavirusom. Na naslovnici knjige „Veliki suvremeni bonton“ (Silke Schneider - Flaig, MK 2020.) možemo pročitati „Lijepo ponašanje uvijek je u modi“. I zaista je tako! Vremena se mijenjaju, ali osnovna pravila pristojnosti s godinama ne blijede.

U svom obraćanju vjernicima na Općoj audijenciji, papa Franjo je jednom govorio o kršćanskoj nadi. Danas nam je ona prijeko potrebna. Jedna od kršćanskih kreposti koje je potrebno zadržati i izgraditi u vremenu izolacije, ali i vremenu dubljeg promišljanja o Bogu.
Danas još više i intezivnije razmišljamo o ljudskom postojanju –o smrti i životu. Upravo je o tome govorio i papa Franjo u svojoj katehezi. Poziva na kršćane pune nade. Jer, neki vjeruju da je sva sreća u mladosti a da je život polako propadanje. Drugi, pak, smatraju da su naše radosti samo sporadične i prolazne, a da je u život ljudi utkan besmisao. To su oni koji na tolike nesreće kažu: “Život nema smisla. Naše životno putovanje je besmisleno”. Ali, mi kršćani to ne vjerujemo. Vjerujemo da na čovjekovu obzoru postoji sunce koje svijetli zauvijek. Vjerujemo da naši najljepši dani tek dolaze. Više smo ljudi proljeća nego jeseni. Zapitajmo se, svatko za sebe, u svom srcu, ovo jutro – jesam li ja čovjek proljeća ili jeseni? Što više opažamo? Požutjelo lišće ili klice novoga svijeta?
Zapitajmo se gdje se nalazimo u ovom neočekivanom, i teškom vremenu.

Ponekad je teško usmjeriti svoje misli na dobro, ali ljudski strah ne smije nadvadati kršćansku nadu. Potražimo pozitivno u svemu što nam dolazi pred put i dajmo životu klice novoga svijeta, a žuto lišće ostavimo za jesen. Živimo za danas.

Priredila: Filipa Lončar

Vrijeme izolacije zbog nastale situacije s Corona virusom na različite načine provode mladi, volonteri, vršnjački edukatori Nadbiskupijskog centra za pastoral mladih Ivan Pavao II., kao i članovi Udruge katoličkih studenata Emaus.